Nije Matea Parlov Koštro (30) imala priliku dugo uživati na mjestu svog najvećeg uspjeha u karijeri. Samo dana nakon osvajanja srebrne medalje u maratonu imala je kartu za Zagreb, tako da je odmah krenulo pakiranje. Uspjeli smo je ipak još uhvatiti nakratko u Münchenu prije polaska kući da nam prepriča dojmove nakon prospavane noći. Ili možda ipak neprospavane?
- Ma nisam se baš naspavala zbog uzbuđenja i adrenalina - uz osmijeh će novopečena europska doprvakinja.
A nije se spavalo ni zbog slavlja.
- Da, proslavili smo malo, došao je izbornik i ostatak reprezentacije. A čeka me slavlje i u Zagrebu.
Odmah nakon utrke joj, ništa neuobičajeno, nije još dolazilo u glavu kakav je senzacionalan uspjeh napravila. Je li u međuvremenu uspjela srediti dojmove?
- Još uvijek si nisam sve posložila, dolazi mi gomila poruka, a vidjela sam i da se dosta po medijima piše o tome. Nisam još do kraja svjesna svega, ali naravno da je osjećaj lijep. Imala sam tešku sezonu, nije od početka išlo sve kako sam očekivala i ovo je stvarno velika nagrada za sve što se događalo i za cijeli trud koji smo uložili moj tim i ja.
Sad kad je toliko po medijima, neće više moći mirno trčati po Jarunu.
- Malo me strah toga, ali dobro je da idem na godišnji, možda me ljudi zaborave do tada, ha-ha.
Nadajmo se da je ipak neće zaboraviti. Otkrila nam je uoči polaska u München da je razočarana što njezin lanjski sjajan rezultat na Olimpijskim igrama, 21. mjesto u brutalno teškoj svjetskoj konkurenciji, nije prepoznat i kako se nada da će se to promijeniti nakon EP-a. U Bavarskoj je napravila sve da tako i bude.
- Nadam se da hoće, jer ako neće sad, onda stvarno ne znam kad će. Nadam se da će mi sada ipak biti malo lakše je će mi onda vjerojatno i napredak biti lakši.
Upravo su nedostatak pravih uvjeta i manjak podrške bili razlozi kriza kroz koje je prolazila.
- Jesam, dosta puta, jer kažem, podrška nije baš neka. Kad završite fakultet, morate imati neki izvor prihoda, a jako je teško u Hrvatskoj živjeti od trčanja. Naravno da razmišljate u tim trenucima je li bolje pružiti si priliku za ostvarivanje snova u trčanju ili se zaposliti i imati stalni izvor prihoda. Što se tiče sposobnosti, vjerujem u sebe i mislim da mogu jako dobro trčati, ali moram imati dobre uvjet i osiguranu egzistenciju. To je ono što me najviše brinulo posljednjih godina. Mislim da će sada ipak biti bolje.
Da joj je netko prije pet godina rekao da će osvojiti maratonsku medalju na velikom natjecanju...
- Rekla bih da taj netko preambiciozan, ha-ha. Pa, prije pet godina nisam ni htjela trčati maraton.
Da, do prelaska u AK Svetice, kod trenera Slavka Petrovića, Mateu smo poznavali prije svega kao atletičarku sa staze. Bila je prvakinja Hrvatske na 1500 metara, još uvijek je i rekorderka na 3000 m.
- Čim sam došla kod Slaveka, nakon nekoliko treninga je vidio da sam aerobno jaka, ne zbog treninga koje sam odrađivala prije, nego zato što mi je to genetski urođeno. Predložio mi je da razmislim sama o prelasku na maraton. Nije me htio tjerati na to jer zna kakvo je to odricanje i koliko je to teško. Malo sam porazgovarala doma sa svojima, odlučila sam dati priliku maratonu i mislim da mi je to najbolja odluka u karijeri.
Dvojila je o prelasku na maraton zbog još jedne stvari.
- Maratonska konkurencija je stvarno strašna. Kad je bilo na startu predstavljanje zvijezda i favorita, imala sam jednu dozu respekta prema tim curama, u glavi mi je bilo da su puno bolje od mene. Drago mi je da sam sada rame uz rame s njima.
Dobrom se pokazala i odluka da ide na EP umjesto na SP koje je bilo prošli mjesec u Eugeneu. Naime, početkom godine je morala odustati tijekom maratona u Sevilli zbog ozljede stražnje lože, a kako nije imala normu za EP, bilo je logično razmisliti da ide na SP za koje joj je vrijedila lanjska norma.
- Čak sam razmišljala da probam ispuniti normu za EP na 10.000 metara jer mi je maraton tada bio najgora moguća opcija s obzirom na nezgodu u Sevilli. Nisam htjela opet za mjesec i pol trčati maraton, a i forma mi je tada bila u padu. Međutim, razgovarala sam s trenerom i izbornikom Mladenom Katalinićem i zapravo su me oni usmjerili prema tome da ipak probam istrčati normu i da idem na EP.
Poslušala ih je i nije požalila. U Hannoveru je u travnju istrčala 2;28:39 i trasirala si put za EP i za utrku života. Što je nakon svega rekao trener Petrović?
- U cilju sam mu rekla da ne mogu vjerovati, a on mi je odgovorio "e, ja mogu". Znao je da vrijedim jako puno i zbog ‘cenera‘ koji sam nedavno istrčala u Berlinu (hrvatski rekord 31:54, op. a.). Vjerovao je da ću, ako to bude utrka koju ću moći držati, biti dobro plasirana, ali nije mi to htio reći da mi ne stvara pritisak.
Javili su se brzo i roditelji i suprug Dražen.
- Joj, svi su plakali. Tata nije mogao ni gledati do kraja, a mama i suprug su uspjeli. No, mama se inače jako boji maratona jer je nepredvidiv i nikad ne znaš što će ti se dogoditi, pogotovo ako su loši uvjeti. Rekla mi je, sad kad si osvojila medalju u maratonu, molim te prijeđi na nešto kraće da mi bude lakše gledati. Mame se uvijek previše brinu, ha-ha.
Maraton u Münchenu zbog pretoplog vremena, ali i zbog činjenice da se radilo o EP-u na kojem je ipak prioritet plasman, nije bio pogodan za lov na osobni rekord. Matea je više puta rekla da misli da ima u sebi bolji rezultat od spomenutih 2;28:39 iz Hannovera, ali koliko bolji, to nije sigurna.
- Teško mi je govoriti rezultatski. Treniram puno brže od rezultata 2;28, ali nemam to još na papiru. Naravno da bih se voljela spremiti za jedan jako dobar maraton gdje će biti normalni uvjeti, iako nikad nisu idealni, čisto da vidim koliko zapravo vrijedim. Nadam se da će se to iduće sezone posložiti jer ove godine više ne planiram trčati maraton, to bi stvarno bilo previše. Trebaju mi se tijelo i glava odmoriti jer mi je stvarno ova sezona bila stresna. A iduće godine će se već otvoriti prilika za ispunjavanje norme za Olimpijske igre u Parizu i moram biti svježa i gristi da to što prije ostvarim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....