Sedmero predstavnika imala je hrvatska atletika na Europskom dvoranskom prvenstvu koje je u nedjelju završeno u Apeldoornu, a kući se vraća s jednim polufinalom i šest ispadanja u kvalifikacijama, odnosno u prvom krugu natjecanja. Strogo gledano, takve brojke ne djeluju osobito lijepo, posebno kad se uzme u obzir da se još od 2013. nije dogodilo da ostanemo bez ijednog finala na dvoranskom EP-u, ali isto tako, pogledamo li ljestvice ove zime i gdje su naši atletičari bili na listi prijava, nitko od njih zapravo i nije bio u prvom redu kandidata za finale.
Ruku na srce, bez našeg najjačeg dvoranskog aduta ostali smo još nekoliko mjeseci ranije kad je Filip Mihaljević odlučio da se ove zime neće natjecati. Hrvatski rekorder u bacanju kugle, bivši europski prvak i aktualni doprvak na otvorenom, ne bi bi samo kandidat za finale, već i za postolje u Nizozemskoj. Još nam je teže bilo u nedjelju ujutro kad smo vidjeli tko je sve prošao u popodnevno finale, odnosno da je u već u kvalifikacijama ispao prvi favorit Leonardo Fabbri, jer sigurni smo da bi Filip u toj priči imao veliku šansu za novu medalju, ali treba poštovati njegov izbor i odluku da se ove zime resetira i napuni baterije za još jedan zahtjevan olimpijski ciklus.
U takvoj situaciji, napisali smo to i ranije, u prvo ime hrvatske atletske zime prometnuo se 25-godišnji Marino Bloudek, a potvrdio je takav status i u Apeldoornu. Pokazao je i na ovom EP-u kao i lani na otvorenom u Rimu, da se pretvara u sve ozbiljnijeg i zrelijeg trkača na 800 metara, iako mu još uvijek nedostaje taj završni korak koji bi ga doveo do finala. Napredak koji je napravio ove zime, spustivši osobni i hrvatski rekord na 1:46.15, kao i način na koji je odradio kvalifikacije u Apeldoornu, svakako nude puno razloga za optimizam. U tim je kvalifikacijama poput pravog rutinera ostavio iza sebe dvojicu etabliranih trkača s osjetno boljim rezultatima, uključujući bivšeg europskog prvaka Alvara de Arribu, dok se u polufinalu ipak nije mogao nositi s još jačom konkurencijom, ali završio je prvenstvo na vrlo dobrom desetom mjestu (1:46.57), što je i najbolji plasman naših atletičara.
Podsjetit ćemo da je Marino 2017. bio europski juniorski prvak, ali dobro je na svojoj koži osjetio koliko je težak prelazak u seniorske vode. Upao je u ozbiljnu krizu i mnogi su ga u tim godinama otpisali, ali malo po malo je uz podršku trenera Mladena Kršeka krenuo graditi povratak. Napredak je očigledan, ne samo u rezultatima, nego i u zrelosti koju pokazuje na natjecanjima poput ovog i ima se pravo nadati da će u godinama koje su pred njim, posebno u europskim okvirima, imati puno toga za reći.
- Nisam neki trkač za dvoranu, više mi odgovaraju vanjski uvjeti, tako da sam prezadovoljan svojim nastupom na EP-u. Ovo je odličan pokazatelj za ono što dolazi u sezoni na otvorenom - poručuje Virovitičanin.
Prema tablicama Svjetske atletike (WA) njegovih dvoranskih 1:46.15 na otvorenom vrijedi oko 1:44.25. Ostvari li se to, našao bi se Marino "u regiji" hrvatskog rekorda (1:44.07) koji je više od 50 godina u vlasništvu Luciana Sušnja, a to bi bio sjajan pothvat.
Ako smo se od nekoga nadali finalu na ovom EP-u, to su naši daljaši. Točnije, barem jedan od trojice koji su nastupili u kvalifikacijama. Istini za volju, svi su ove zime bili daleko od svojih najboljih rezultata, pa su i na listi prijava bili u donjoj polovici, ali isto tako sva trojica su u karijeri skakala preko osam metara, tako da smo se imali pravo nadati da će odnekud izvući tu "čarobnu formulu" u Nizozemskoj.
Filip Pravdica je lani skočio 8,35 m i bio u olimpijskom finalu, a s takvom bi formom na ovom EP-u bio ne samo kandidat za finale, već i za tron. No, jednostavno se ove zime nije "pronašao", a kako često i sam ponavlja da se na otvorenom uvijek osjeća znatno bolje, nadamo se da će se u mjesecima koji su pred nama trgnuti i ponoviti lanjsku čaroliju koja ga je odvela na daljine na kojima nitko prije njega u Hrvatskoj nije bio. U suprotnom bi mu u pitanje mogao doći i plasman na rujansko SP u Tokiju...
Marko Čeko skrenuo je pažnju na sebe 2020. kada je kao 20-godišnjak skočio 8,04 m. Imao je otada boljih i lošijih sezona, ali nije više uspio nadmašiti taj rezultat, a ove je godine bio daleko od "osmice". I sam je nakon kvalifikacija priznao da nešto mora mijenjati jer predugo nema napretka. Možda je došlo vrijeme za izlazak iz zone komfora...
Naš najmlađi daljaš Roko Farkaš (20), svjetski juniorski prvak, bio je i najbolji. Kako cijele zime, tako i na ovom EP-u. Istina, i on je sa 7,73 ostao daleko od lanjskih 8,15 i nije skrivao da je nezadovoljan, ali treba reći da je u završnici priprema za EP imao problema s ozljedom potkoljenice koja mu je sigurno uzela nešto centimetara. Vremena za plakanje nema, jer ove ga godine ionako čeka još puno velikih izazova. Nemojmo zaboraviti da je Roko prije svega desetobojac i u toj disciplini se na ljeto želi boriti za medalju na EP-u za mlađe seniore, a ako mu se ukaže prilika za plasman i na seniorsko SP u Tokiju, ne sumnjamo da će je ugrabiti.
Naše tri predstavnice na stazi došle su na EP sa sličnim ciljevima, popraviti osobne rekorde i po mogućnosti proći u polufinale. Nije na kraju ispalo tako, sve tri su završile natjecanje u prvom krugu - Veronika Drljačić (23) na 400 m, Nina Vuković (22) na 800 m, Mia Wild (18) na 60 m prepone - a nisu uspjele nadmašiti ni osobne rekorde. Jasno je da u njihovim izjavama nakon natjecanja nije bilo previše zadovoljstva, ali sve tri su mlade i ako su nešto naučile iz ovih nastupa, bit će im to vrijedno iskustvo za dalje. Pogotovo tinejdžerici Miji Wild koja bi za manje od dva tjedna trebala nastupiti i na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Nanjingu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....