StoryEditor
Bojan Marinović i Blanka Vlašić
 Ronald Goršić/Cropix
SPLIT GA NE ŽELI

Jedan od najuspješnijih hrvatskih trenera ikad: ‘Dosta ste me podcjenjivali, tako više neću raditi!‘

‘Predsjednik kluba, kada se napokon javio, naš je razgovor počeo s lažima oko pandemije...‘
Piše: Hrvoje Slišković/Jutarnji listObjavljeno: 07. kolovoz 2020. 08:02

Hrvatski sport, preciznije njegova kraljica, na dobrom je putu da ostane bez još jednog vrhunskog stručnjaka. Jedan od naših najboljih i najuspješnijih atletskih trenera Bojan Marinović (49) čvrsto je odlučio otići iz hrvatske atletike. Marinovićevo ime već je dva desetljeća usko povezano sa svakim rezultatom jedne od najboljih hrvatskih sportašica u povijesti, Blankom Vlašić.

- Ne želim da me se nakon 23 godine trenerskog rada i još 12-13 godina koje sam proveo kao atletičar tako podcjenjuje. Nakon svih medalja osvojenih s Blankom, nakon cijelog puta kojeg sam kao malo koji trener imao priliku proći, oni žele da besplatno radim. Neću, jednostavno neću više raditi u hrvatskoj atletici na takav način.

Marinović je zvučao i razočarano i odlučno…

- Odlučan jesam, ali ne i razočaran jer sam znao da ne postoji volja da me se zadrži u ASK-u, niti se itko želio potruditi, koliko god pričali da žele. Predsjedniku mog kluba ASK-a Ivanu Veštiću, koji je ujedno i predsjednik Hrvatskog atletskog saveza, trebalo je više od mjesec dana da mi odgovori na mail u kojem sam ga upitao žele li me zaposliti kao trenera nakon što me je HOO prestao financirati kao trenera Blanke Vlašić. Dvadeset godina sam paralelno radio i s atletičarima ASK-a bez da sam dobivao kunu naknade osim 2018. i 2019. godine 2400 kuna mjesečnog honorara od Splitskog saveza sportova - kaže nam Bojan Marinović i nastavlja.

- I kad se javio, započeo je s laži, da se u klubu nisu mogli sastati zbog pandemije. U lipnju su mjere već popustile, a sastanak se, da se htjelo, mogao održati i videovezom. Rekao mi je da je klub strašno pogođen krizom i da nemaju novca da bi me zaposlili. Kao da će itko pitati za novce kada kluba više neće biti jer sve više trenera odlazi. Veštić uopće ne vidi vlastitu odgovornost.

Zajedno s Joškom Vlašićem dvostruki je dobitnik nagrade HOO-a za najuspješnijeg hrvatskog trenera. S Marinovićem u svom timu Blanka Vlašić je postala jedna od najboljih skakačica u vis svih vremena, najbolja svjetska atletičarka 2010. godine, dvostruka svjetska prvakinja, nositeljica olimpijskog srebra i bronce, europska prvakinja, dvostruka svjetska dvoranska prvakinja…

image
Marinović s Blankom i njezinom ocem Joškom Vlašićem
JAKOV PRKIC/CROPIX

- Trener s takvim uspjesima ne zaslužuje ovakav tretman. Posao atletskog trenera podrazumijeva tri puta dnevno doći na stadion jer je situacija takva da je samo rijetkima atletika prioritet. Trener se danas mora prilagođavati njihovim školskim, poslovnim i drugim obavezama. Trebalo bi im biti u interesu da trener poput mene ostane u sportu jer se ne radi samo o stvaranju novih atletičara nego kao i u ostalim poslovima, da mlađi treneri uče od starijih i iskusnijih. Da se znanje prenosi s generacije na generaciju. Mogao bih sve to raditi, ali neću jer nakon prestanka financiranja od HOO-a, na što nemam nikakvih zamjerki, za mene u hrvatskoj atletici nema mjesta.

U svojoj priči Bojan Marinović se najviše boji pretjeranog povezivanja s jednom od ponajboljih hrvatskih sportašica svih vremena Blankom Vlašić…

- Ona je ionako na zalazu karijere i nije bitno što će ostati bez mene. Glavno pitanje je što će biti s našom atletikom. Zašto dopustiti da uspješne stvari propadaju, što će biti sutra? Ako se nastavi s tako lakim odricanjem od svojih ponajboljih ljudi, naša atletika će ubrzo pasti na niske grane. Više nisam trener i neću ni s kim raditi dokle god neću ponovno imati zasluženi status trenera. Zašto i bih? Blanka ima razumijevanja. Posljednji put smo zajedno trenirali u svibnju ili lipnju, a nakon toga je radila vježbe za koje joj nisam ja potreban.

Važno je naglasiti da je Bojan Marinović dvadesetak godina uz Blanku u svom matičnom klubu ASK-u trenirao i stotine drugih atletičara. I starije, ali i one najmlađe. Učio ih osnovama, prepoznavao talente, usmjeravao…

- Posljednjih godinu i pol sam radio s mlađim kadetima od kojih smo imali njih nekoliko baš dobrih. Dječak rođen 2007. godine je postavio i hrvatski rekord u svom uzrastu u skoku u dalj. Tu posljednju generaciju selektirao je Marko Mastelić, ali nakon što je otišao u Zagreb s bacačem kugle Stipom Žunićem, ja sam ih vodio. Kad se vratio u Split, radili smo zajedno s djecom.

Grad Zagreb je već godinama utočište vrhunskim sportašima i trenerima koji u svojim sredinama nisu imali adekvatne uvjete, ali Marinović se ne vidi nigdje u hrvatskoj atletici…

- Menadžeri su mi rekli da bih sa svojim imenom i znanjem mogao pronaći dobro plaćeni posao na Bliskom istoku, ali u ovim godinama to ne želim. Da sam mlađi kupio bih kartu u jednom pravcu. Žalosno je da grad Split nakon svih ovih godina i dalje nema osnovne uvjete za rad, nema dvorane, pa najveći talenti i dalje odlaze iz grada - rezignirano će zaključiti Marinović.

Linker
14. kolovoz 2020 08:59