Atletski svijet posljednjih dana u nevjerici promatra akciju koja je pokrenuta iz Turske i čiji je cilj tu zemlju preko noći učiniti velesilom kraljice sportova. Nakon što su na lanjskim Olimpijskim igrama u Parizu ostali bez ijedne medalje u atletici, Turci su se okrenuli prokušanoj metodi - mahanju novčanicama. A na meti im se našla Jamajka, karipska država koju je proslavila proizvodnja briljantnih sprintera, ali i država kojoj su većinu odličja u Parizu donijeli atletičari u tehničkim disciplinama. Upravo su njih odlučili vrbovati Turci i prema informacijama iz obje zemlje, pred realizacijom su transferi senzacionalnog olimpijskog pobjednika u bacanju diska Rojea Stone (26), olimpijskog doprvaka u skoku u dalj Waynea Pinnocka (24), brončanog bacača kugle Rajindre Campbella (29), kao i jednog od najvećih talenata svjetske atletike, svjetskog juniorskog rekordera u troskoku Jaydona Hibberta (20).
Promjene državljanstva i kupovina sportaša nisu, naravno, novost. Bilo je i bit će toga u svim sportovima, pa tako i u atletici, ali teško se sjetiti ovakvog “blitzkriega” u kojem je jedna država odjednom uzela drugoj neke od njezinih najboljih sportaša. Ovaj novi val izravan je rezultat agresivne regrutacijske kampanje Turske, strategije koju je u razgovoru za jamajčanski TVJ potvrdio i Onder Özbilen, viši savjetnik turskog Ministarstva sporta.
- Da, u razgovorima smo s više sportaša. Naš cilj je podići konkurentnost na svjetskoj razini, a već dugo se divimo jamajčanskom atletskom talentu - izjavio je Özbilen koji je pritom bar donekle primirio Jamajčane istaknuvši da se regrutacija ne odnosi na sprintere.
Turski cilj je jasan: znatno si povećati šanse za osvajanje medalja na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. strateškom naturalizacijom vrhunskih sportaša. Financijski poticaji su pritom iznimno privlačni - prema izvještajima turskih i jamajčanskih medija, uključuju momentalnu isplatu najmanje 500.000 američkih dolara po sportašu, uz izdašne mjesečne stipendije i atraktivne bonuse za osvajanje medalja na velikim međunarodnim natjecanjima.
I nije to ništa novo. I sami Jamajčani su već u prošlosti osjetili turski udar, ali tada su u pitanju bili atletičari koji ipak nisu bili toliko zvučni. Konkretno, radi se sprinterima Jacquesu Harveyju i Winstonu Barnesu koji su u Turskoj postali Jak Ali Harvey i Emre Zafer Barnes. Obojica su bili dio srebrne turske štafete na EP-u u Berlinu 2018., a uz njih je na postolju bio i Ramil Gulijev, zasigurno najisplativija turska kupovina. Riječ je o rođenom Azerbajdžancu koji je 2017. pod turskom zastavom postao svjetski prvak na 200 metara. Donosili su Turcima medalje i etiopska dugoprugašica Hewan Abeye koja je uzela ime Elvan Abeylegesse, pa Kenijka Vivian Jemutai koja je postala Yasemin Can, pa kubanski preponaš Yasmani Copello...
Što se Jamajčana tiče, gubili su oni i ranije atletičare, a najzvučniji slučaj svakako je onaj bivše kraljica sprinta Merlene Ottey koja je 2002. prešla pod zastavu Slovenije. Međutim, napravila je to u trenutku kad je već imala 42 godine, pa za Jamajku to i nije bila rezultatska šteta, već više simbolična budući da je Ottey bila svjetska zvijezda.
Kad je u pitanju najnoviji slučaj, u Jamajčanskom atletskom savezu (JAAA) tvrde da zasad nisu primili nikakvu službenu obavijest niti zahtjev za promjenu sportskog državljanstva nijednog sportaša. Predsjednik Saveza Garth Gayle je ipak u razgovoru za Observer dodao da nemaju namjeru nikome braniti odlazak.
To bi moglo olakšati posao Turskoj koja je trenutačno u utrci s vremenom i pokušava čim prije riješiti transfere. Naime, prema pravilniku Svjetske atletske federacije (WA), ako se savezi ne dogovore, mora proći tri godine između nastupa sportaša za bivšu i novu reprezentaciju. To se, dakako, ne odnosi na mitinge, već na velika međunarodna natjecanja, a Turcima je glavni cilj da nove akvizicije imaju na raspolaganju za Olimpijske igre u Los Angelesu.
Na Jamajci i nisu previše iznenađeni odljevom uspješnih sportaša. U zemlji u kojoj je atletika religija, premda se to uglavnom odnosi na sprint, brojni bivši i sadašnji atletičari već dulje vrijeme izražavaju nezadovoljstvo razinom podrške koju dobivaju. U posebno su teškom položaju atletičari iz bacačkih i skakačkih disciplina koji se često osjećaju zanemarenima, nedovoljno cijenjenima i slabije financiranima od sprintera. Međutim, ni sprinteri nisu nimalo oduševljeni aktualnom situacijom.
Nekadašnji svjetski rekorder na 100 metara Asafa Powell otvoreno je prije dva mjeseca progovorio o lošem sustavu potpore sportašima na Jamajci.
- Sjećam se da su mi 2006. nudili milijune američkih dolara da nastupam za drugu zemlju, a ja sam to odbio jer nisam znao što budućnost nosi. Da sam tada znao ono što znam danas, prihvatio bih priliku. Cijeli sam život trčao za Jamajku samo zbog ponosa i medalja i nikad ništa nisam dobio od države. Ako se ništa ne promijeni, nijedno od moje djece neće trčati besplatno. Moja supruga je Kanađanka ganskih korijena, tako da imamo opcije - poručio je Powell.
Kerry-Lee Ricketts, suprug i trener olimpijske doprvakinje u troskoku Shanieke Ricketts, otkrio je pak u razgovoru za Observer da je i njegova supruga imala ponude za prelazak pod drugu zastavu.
- Shanieka se vidi isključivo u jamajčanskom dresu iako se povremeno ne osjeća ni voljenom ni cijenjenom koliko zaslužuje. Atletičari iz tehničkih disciplina ne dobivaju novac i pažnju poput sprintera, mnogi od njih nemaju ugovore s proizvođačima sportske opreme i moraju raditi kako bi se financirali. Zato mislim da će puno njih razmotriti ponude ako ih dobiju - rekao je Ricketts.
Jedno od pitanja koje se uvijek nameće u ovakvim situacijama jest je li promjena sportske pripadnosti u korist države koja nudi bolju infrastrukturu i financijsku sigurnost izdaja ili stvar preživljavanja. Neki će takav čin nazvati nedomoljubnim, ali mnogi od tih sportaša nisu vođeni pohlepom, već jednostavno traže bolje uvjete i priznanje koje smatraju da zaslužuju.
No, isto tako, teško se ne zapitati kakav je onda uopće smisao međunarodnih natjecanja ako bogate države kupuju sportaše kao u samoposluzi. Jedna je stvar promjena državljanstva kada je sportaš na određeni način povezan s novom zemljom, bilo porijeklom, bilo dugogodišnjim životom u njoj, bilo kroz brak, a druga je stvar ovo što sada radi Turska (ili ranije Katar, Bahrein i neki drugi). To je čista kupovina koja reprezentacije praktički pretvara u klubove...
Komentari (0)