Kako se ‘spasilačka misija‘ legendarnog sportaša pretvorila u potpuno rasulo

Prije malo više od godinu dana u velikom intervjuu za BBC predstavio je sebe kao spasitelja, kao čovjeka koji će donijeti revoluciju u atletiku i učiniti je privlačnom novim generacijama. Doduše, govorio je samo o dijelu atletike, isključivo o trkačkim disciplinama jer one skakačke i bacačke se, isticao je s dozom prijezira, ne mogu spasiti. One su, po njemu, jednostavno prespore i prekomplicirane za publiku. Zato je svoj novi projekt nazvan Grand Slam Track (GST) bazirao samo na trčanjima, a serija se trebala sastojati od četiri glamurozna mitinga, s 48 ugovorno vezanih sportaša i bogatim nagradnim fondom od 12,6 milijuna dolara.

Ovog četvrtka taj je "spasitelj", a govorimo o nekadašnjem olimpijskom pobjedniku i svjetskom rekorderu na 200 i 400 metara Michaelu Johnsonu, podnio zahtjev za bankrot Grand Slam Tracka. Istina, radi se o tzv. "Chapter 11 bankrotu" koji po američkom zakonu nije klasičan stečaj u kojem se tvrtka gasi, nego postupak u kojem dobiva priliku reorganizirati dugove, pronaći investitore i pokušati preživjeti. Pa je tako i Johnson odmah poručio da odbija odustati od svoje misije, da će mu ovo omogućiti da se reorganizira i da nastavi graditi GST u budućnosti. No, malo tko mu više vjeruje...

"Veliki spasitelj" svoju je priču od početka gradio na klimavim financijskim temeljima, a ni u sportskom smislu nije donio baš ništa spektakularno, revolucionarno ili posebno privlačno. Uostalom, potvrdile su to i brojke. Kako one televizijske, tako i one na tribinama. Johnson je mjesecima naglašavao da tradicionalna atletika, kako ju vodi Svjetska atletska federacija, više ne može privući širu publiku. Možda je i u pravu, ali u konačnici ni on sam nije ponudio rješenje. A usput je iza sebe ostavio goleme dugove.

Ideja Johnsonovih mitinga bila je imati šest skupina disciplina, pri čemu bi svaki atletičar trčao dvaput u tri dana, i to u dvije različite discipline. Pobjednik svake od tih šest kategorija dobio bi nagradu od 100.000 dolara. Takav se model nije pokazao osobito atraktivnim, posebno kad bi glavne zvijezde trčale u disciplinama koje nisu njihove i u kojima zapravo i nisu mogle postići neke vrijedne i zapažene rezultate. Već je prvi miting u Kingstonu rekao sve - stadion od 35.000 mjesta bio je gotovo prazan, a televizijska gledanost u SAD-u, glavnom tržištu koje su ciljali Johnson i njegovi suradnici, bila je skromnih 243.000 gledatelja, znatno manje od prosjeka Dijamantne lige. Sličnu je gledanost imao i drugi miting u predgrađu Miamija, što je bio težak udarac za Johnsonove ambicije jer za usporedbu, tradicionalni dvoranski mitinzi koji se svake zime održavaju u Bostonu i New Yorku privukli su više od milijun televizijskih gledatelja.

Michael Johnson

ERIC CABANIS Afp

Što se tiče sportaša, najveća zvijezda bila je Sydney McLaughlin-Levrone, olimpijska pobjednica na 400 m prepone, a od ove jeseni i svjetska prvakinja na 400 m. Ona se rijetko natječe u Dijamantnoj ligi, pa je to bila i svojevrsna Johnsonova poruka Svjetskoj atletskoj federaciji - ja mogu ono što vi ne možete. Doveo je u GST i Gabby Thomas, Emmanuela Wanyonyija, Melissu Jefferson-Wooden, Masai Russell, Josha Kerra... Ali, svejedno je to bilo jako daleko od najava da će njegovi mitinzi okupiti sve trkačke zvijezde i da ih nitko neće zaobilaziti, kao što mnogi zaobilaze Dijamantnu ligu. Nije u GST-u bilo Noaha Lylesa, Jakoba Ingebrigtsena, Julien Alfred, Femke Bol, Keely Hodgkinson, Granta Hollowaya, Raija Benjamina, Karstena Warholma...

Istovremeno ispod površine - financije su se raspadale. Investitor Eldridge povukao je 19 milijuna dolara nakon nezadovoljstva prvim mitingom. Liga je trošila daleko više nego što je prihodovala, a glavni investitor Winners Alliance u prvoj je godini bio spreman pokriti samo nagradni fond, ali ne i astronomske troškove produkcije, najma stadiona, putovanja sportaša, marketinških agencija i osoblja.

Problemi su narasli do te razine da je nakon trećeg mitinga u Philadelphiji, onaj završni u Los Angelesu morao biti otkazan. Sredinom ljeta u javnost je procurilo ono šo čemu se dotad samo šaputalo - GST ne može isplatiti nagrade. Dugovi prema sportašima narasli su na oko 11 milijuna dolara, a prema dobavljačima na dodatnih osam. Neki su atletičari javno počeli prozivati ligu, uključujući i olimpijsku pobjednicu na 200 m Gabby Thomas koja je ispod jedne objave GST-a na društvenim mrežama napisala: "Super! Sad me samo još platite."

U kolovozu je Johnson javno priznao da ima "veliki problem s novčanim tokom" i da je bolno svjestan da je iznevjerio sportaše. Poručio je i da se GST 2026. neće održati ako sportaši ne prime sve zaostale isplate. Međutim, kako su se investitori povlačili, postalo je jasno da obećanja neće biti ispunjena. U listopadu je liga dobila hitnu injekciju od 5,5 milijuna dolara, ali to je bilo dovoljno tek za kratko odgađanje neminovnog, onoga što se dogodilo ovaj tjedan. Unatoč Johnsonovim tvrdnjama da "misija nije gotova", projekt koji je trebao korjenito izmijeniti atletiku, pardon trčanje, donio je tek financijski kaos i razočarane sportaše.

Ironično, najveća atletska zvijezda današnjice je čovjek iz tehničkih disciplina, čudesni švedski motkaš Mondo Duplantis. A njemu Johnson tako lijepo sjeo "na volej" tijekom nedavne svečanosti u Monte Carlu. Odmah nakon što je primio nagradu za najboljeg atletičara svijeta, Mondo je stao pred mikrofon i poentirao:

- Postojao je jedan projekt koji je pokušao isključiti tehničke discipline. Nije prošao baš najbolje, je li tako?

Najblaže rečeno - nije. Propao je brže nego što je itko mogao zamisliti, a ostat će upamćen tek kao simbol lošeg planiranja i praznih obećanja...