Martina Fileš ima samo 26 godina, ali već dosad je u svoj životopis upisala natuknica koliko mnogi ne uspiju za tri života. Bila je uspješna atletičarka, hrvatska rekorderka u skoku s motkom, iza nje je studij biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i Viša trenerska škola na Kineziološkom fakultetu, s bratom Petrom, našim najboljim mačevaocem, otvorila je kafić u Dubravi u kojem ponekad uskoči i u konobarski posao, pokrenula je tvrtku za proizvodnju ekoloških proizvoda u poljoprivredi, a od prošlog tjedna ponosi se i Muzejom sportskih ZGoda čija je idejna začetnica.

Više nego u Chicagu

Radi se o uistinu originalnom sadržaju, prostoru koji je pun zanimljivih izložaka posvećenih najvećim zagrebačkim sportašima, ali i mjestu na kojem klinci, a i oni nešto stariji, mogu upoznati i isprobati mnoštvo sportova. Priča je to kakve, prema Martininim saznanjima, nema ni na puno široj razini.

- Malo sam istraživala i najsličnije što sam pronašla je jedan muzej u Chicagu, ali tamo su se bazirali na NBA ligu, hokej i američki nogomet, a to nije ni pola ovoga što mi imamo. Osim toga, dosta prostora su posvetili virtualnim igricama, a mi smo upravo to htjeli izbjeći jer klince pokušavamo izvući iz toga, pa ih nema smisla u muzeju vraćati u to - kaže Martina.

Martina Fileš

DAMIR KRAJAC/CROPIX

Na ideju je, otkriva, došla kad ju je obiteljska prijateljica pitala gdje u Zagrebu njezina kći može isprobati različite sportove da vidi što joj se sviđa i čime bi se htjela baviti. Martina je shvatila da takvog mjesta nema i da bi bilo odlično osmisliti takav projekt, ponajviše baš zbog djece.

- Želja nam je motivirati ih da se bave sportom, pokazati im koliko je teško doći do uspjeha i probuditi u njima znatiželju kako bi si postavili neke veće ciljeve.

Potraga na Hreliću

U ovoj priči Martina nije sama, imala je pomoć prijateljice Roberte Grobenski i našeg proslavljenog gimnastičara Tina Srbića. Srebrni olimpijac nije tu samo zbog imena, i sam je zasukao rukave, pa čak i po Hreliću tražio eksponate za muzej.

- Morao je, bio je prisiljen, ha-ha. Pitala sam ga jesi unutra ili vani i rekao je da pristaje - sa smijehom priča Martina o svome kvartovskom prijatelju.

Otkud joj energija i ideje za sve ovo čime se bavi? Podsjećamo, tu su kafić, tvrtka, sada i muzej, pa fakulteti...

- Nemam pojma, sad smo ovo završili i ja već razmišljam što ću dalje, ha-ha. Mislim da imam dobre ideje, imam ih puno, a sva sreća, imam ih i s kime podijeliti, pa je realizacija puno produktivnija nego što bi bila da sam sama.

U atletici je nema već gotovo dvije godine, vrlo je mlada završila karijeru.

- Dogodila se korona, bili smo zatvoreni, nismo imali gdje trenirati, stisle su me i fakultetske obveze, posao i sve drugo i jednostavno sam podvukla crtu i shvatila da se to meni više ne isplati. Jer ulaganja je puno, a dobivenog jako malo, klasična hrvatska priča. Fale mi skakački treninzi, ali ona druga mučenje mi ne nedostaju.

Martina Fileš

JAAP ARRIENS Nurphoto Via Afp

U hrvatskim uvjetima definitivno se nije lako baviti atletikom.

- Dvoranu smo dobili tek u mojoj zadnjoj godini treniranja, dotad smo 10-12 godina bili u hladnom Boćarskom domu i tu je nekako sve krenulo nizbrdo. Počele su se događati ozljede, teško je bilo naviknuti se na intenzivni ritam bez adekvatnih uvjeta. Nismo imali teretanu, jedno vrijeme čak nismo imali ni klub, baš je bilo puno teških zavrzlama. Sve je bilo bespotrebno zakomplicirano, a moglo je biti tako jednostavno. Iskreno se nadam da će u budućnosti biti bolje jer sa zavadama i nepomaganjem jedni drugima nećemo stići nikamo.

S bratom u Pariz

Razmišlja li možda da se kao trenerica uključi u sport?

- Završila sam Višu trenersku školu, specijalizirala sam se za atletiku, jer volim to i zanima me i mislim da bih jako dobro odrađivala taj posao. Ali, trenutno je teško dobiti posao trenera u Gradu, sve je zakomplicirano. Nadam se da će se jednom pojaviti potreba i da će me uključiti.

Dotad će u sport, osim kroz muzej, biti uključena i kao velika bratova navijačica. Možda i na Olimpijskim igrama u Parizu.

- Nadamo se tome. Ja sigurno neću tamo kao sportašica, ali ići ću ga gledati i navijati, sreća je što su nam sljedeće Igre blizu. Doduše, suprug i ja smo planirali ići i u Tokijo, ali je zbog korone to propalo. Dobro je da nismo kupili karte unaprijed.