Nije mi se ego uzdigao u nebesa, i dalje sam prizemljen i čekam nove mitinge i rezultate, uz osmijeh nam govori Marino Bloudek nekoliko dana nakon sjajnog izdanja na dvoranskom mitingu zlatne kategorije u Ostravi.

Virovitički atletičar, član Dinamo-Zrinjevca, na najbolji je način iskoristio “slučajan” nastup u Češkoj. Nije, naime, trebao trčati u Ostravi, ali u posljednji je trenutak upao na startnu listu i onda odjurio do hrvatskog rekorda na 800 metara. Rekorda koji je 37 godina stajao netaknut, još otkako je Predrag Melnjak u Torinu 1988. istrčao 1:46.40. Bloudek je u Ostravi bio 25 stotinki brži, a tih 1:46.15 ujedno mu je donijelo i normu za Europsko dvoransko prvenstvo u Apeldoornu, te trenutno deveto mjesto na europskoj ljestvici.

JOSIP BANDIC Cropix

- Bio sam kod kuće, gledali smo rukometaše u finalu SP-a i nekoliko sati kasnije me nazvao menadžer Alfons Juck i rekao mi “neću se ljutiti ako ne prihvatiš, ali otvorilo se jedno mjesto i ako želiš, tvoje je”. Do Ostrave je dosta komplicirano doći, ali čuo sam se s trenerom Mladenom Kršekom i odlučili smo da se to ne može odbiti. Uspjeli smo riješiti prijevoz i već sam ujutro krenuo prema Ostravi, a čim sam došao, odradio masažu i lagani trening, vidio da se dobro osjećam i znao sam da će biti dobro i na utrci. Bilo je to predivno iskustvo koje sigurno neću zaboraviti - kaže 25-godišnji Bloudek.

Borba s temperaturom

Dobri rezultati na početku sezone sugerirali su da je sposoban za ovakvo što. Najprije je srušio hrvatski dvoranski rekord na 1000 m (2:19.55), a potom je u francuskom Miramasu s rezultatom 1:47.11 za više od sekunde popravio osobni rekord na 800 m.

- Vidjeli smo po treninzima da sam jako dobar, ali nakon rekorda na 1000 m sam se razbolio, uhvatio me jaki kašalj i temperatura. Tjedan dana sam se borio s bolesti, kašljao sam i na zagrijavanju za utrku u Miramasu, ali uspio sam odraditi 1:47.11, a trener mi je odmah nakon toga rekao da bih skinuo i hrvatski rekord da nisam bio bolestan. Tako je i bilo nekoliko dana kasnije, a kako taj rekord znači i normu za EP, ubili smo dvije muhe jednim udarcem i stvarno smo prezadovoljni.

Sad kad ima sigurnu ulaznicu za EP (6. - 9. ožujka), ima li možda i tamo većih ambicija?

- Iskreno, čak i imam. Lani sam na EP-u na otvorenom u Rimu bio jako dobar i ušao sam u polufinale, što je bio cilj i za Apeldoorn, ali kako je ovo sad već ozbiljan rezultat, mislim da bih mogao ganjati i nešto više. Ali, trener i ja smo više oni tipovi “ajmo se spremiti za kvalifikacije i lijepo to odraditi, pa ako prođemo, onda što bolje odraditi i polufinale, a ako uđemo u finale, onda je sve moguće”. Trenutno idemo iz dana u dan, čekamo nove mitinge, smišljamo nove treninge i to je zasad jedini plan.

Uz ovakve rezultate otvara mu se i mogućnost plasmana na dvoransko SP koje je krajem ožujka u kineskom Nanjingu.

- Zasad sam unutra, ali iskreno, ako i upadnem, možda ne bih išao. Naravno, moramo razgovarati i sa Savezom i donijeti odluku, ali mislim da mi to natjecanje, budući da je jako kasno, može samo naštetiti u pripremama za vanjsku sezonu i lov na SP u Tokiju. Ipak je to daleki put, promjena vremenske zone, a teško je i dizati formu najprije za EP gdje se želim pokazati u najboljem svjetlu, pa onda opet trenirati i spremati se za SP krajem mjeseca. Radije ću u tom razdoblju otići u Keniju jer mislim da mi visinske pripreme mogu puno pomoći za vanjski dio sezone, pogotovo jer je Hanžekovićev memorijal već krajem svibnja.

S obzirom na nagib staze i veći broj zavoja koji su i oštriji, jasno je da su rezultati u dvorani slabiji nego vani. Koliko bi, dakle, ovih 1:46.15 moglo vrijediti na otvorenom?

- Po procjenama Svjetske atletike, to bi trebalo biti 1:44.20. A uz to, ja sam više trkač kojem odgovara vanjska sezona. Mi se toliko i ne spremamo za dvoranu, ali ona nam je dobar pokazatelj za otvoreno, pogotovo ako vidimo da smo u nečemu kiksali. Lani sam u dvorani trčao 1:48.64, vidjeli smo što moramo doraditi i to se pokazalo odličnim vani. Ovaj rezultat je svakako sjajan pokazatelj za vanjsku sezonu i moglo bi biti odlično na otvorenom.

Lani je na otvorenom trčao 1:45.07, a uspije li se spustiti do tih procijenjenih 1:44.20, došao bi praktički na rub hrvatskog rekorda koji više od 50 godina drži legendarni Luciano Sušanj (1:44.07).

- Uvijek si postavljam jedan po jedan cilj. Prvi je cilj tako otići na neke malo veće mitinge, pa onda ganjati osobni, spustiti se ispod 1:45 da probijem tu granicu, a nakon toga možda probati uloviti i normu za SP u Tokiju koja iznosi 1:44.50. Po rezultatu iz dvorane, imam potencijala za to, a ako se to ispuni, onda smo malo mirniji i možemo se malo više posvetiti treninzima, te pikirati malo ozbiljnije mitinge gdje bih onda mogao probati napasti i hrvatski rekord.

Sve se posložilo

Što je glavni razlog napretka koji je napravio u posljednje vrijeme?

- Nije se puno toga promijenilo u treninzima, već mi se stabilizirala situacija i sve mi se posložilo. U Dinamo-Zrinjevcu je situacija fantastična, u HOO-u sam na temelju boljih rezultata upao u malo viši razvojni program, od Grada Zagreba stiže neka stipendijica, pomaže mi dosta i Hrvatski atletski savez i jednostavno se sve to ukomponiralo. Osim toga, pronašao sam i jednu predivnu osobu koja mi je velika podrška, to je moja djevojka Natalija Švenda s kojom i živim, a kako se i ona bavi atletikom, dobro me razumije. Uvijek sam govorio, kad mi se sve posloži, mislim da bih mogao biti jako dobar atletičar i napadati europski vrh, ako ne i svjetski. Sad uživam, pun sam pozitive i motiva, pogotovo nakon ovog rezultata, a volio bih se spustiti i 1:46 u dvorani.

Marino je 2017. bio europski juniorski prvak na 800 m, ali uslijedile su tri krizne godine u kojima su mu rezultati drastično pali. Je li u tim trenucima mogao zamisliti da će doći na ovu razinu?

- Iskreno, i jesam. Uvijek sam vjerovao u sebe, baš kao i moja obitelj. Vjerovali smo da se mogu vratiti na onu razinu, ako ne i bolju i tražili smo opciju u kojoj će mi se sve posložiti da mogu biti fokusiran samo na atletiku. Danas je sve oko mene pozitivno, okruženje je motivacijsko, imam predivnu trening-grupu, imam ogromnu podršku svoje i Natalijine obitelji, trener Kršek i ja smo kliknuli i odlično surađujemo... Kad se sve to poklopilo, dokazalo se ono u što smo vjerovali.

Ne skriva da su ga te krizne godine izgradile kao sportaša.

- Meni je drago da mi se to dogodilo u mlađoj dobi jer sam naučio kako se nositi s tim, kako reagirati, kako se izvući iz toga. Sad kad sam senior, ako se slučajno takvo što dogodi, znat ću opet reagirati, ali nadam se da se to neće ponoviti. Nikome to ne bih poželio jer atletika je surov i jako težak sport, zna biti prilično nezahvalan.

Što mu danas još možda nedostaje da uhvati sam europski vrh i približi se svjetskom?

- Mislim da sad imam stvarno lijepu situaciju s klubom, HAS-om i HOO-om, trebalo bi možda samo ići malo više puta na visinske pripreme. Puno profesionalaca na srednjim i dugim prugama ide na visine, a mi idemo onoliko koliko možemo uz pomoć koju imamo. Većinom je to Kenija u zimskom dijelu i pred sezonu na otvorenom, te Livigno pred velika natjecanja na ljeto. Ali kad bismo mogli još ubaciti, primjerice početkom listopada, jedne visinske pripreme, pa možda i prije samog natjecanja još neke, vjerojatno bi bilo bolje. Ali zasad imamo ovu shemu i po njoj radimo, sad samo treba uživati u ovom procesu, natjecati se, ganjati brze prolaze i kad-tad će doći jedan veliki rezultat.