Godine prolaze, ali kad je Sandra Elkasević u pitanju, ništa se ne mijenja. Mnogi bi drugi na njezinom mjestu već odavno uživali u zasluženoj sportskoj mirovini jer osvojila je sve što je bilo moguće, i sve to barem dvaput, pa što još ima dokazivati, zar ne? Ali, Sandra je sportašica iz neke druge dimenzije. Beskrajno uporna, tvrdoglava, spremna na brutalno težak rad i još uvijek gotovo nestvarno motivirana i gladna uspjeha. Može ona biti dvostruka olimpijska pobjednica i svjetska prvakinja, može biti i sedmerostruka europska prvakinja, može biti i najuspješnija bacačica diska u atletskoj povijesti, može biti rekorderka po broju pobjeda u Dijamantnoj ligi, ali uvijek, baš uvijek će sanjati neku novu medalju i pronaći još neki rekord koji može srušiti.

Počeli smo s treninzima

I takva odlučna i maksimalno “nabrijana”, s 34 godine na leđima, ali kako sama kaže, u duši i dalje djevojčica, ulazi u još jednu sezonu. Nakon lanjskog zlata na Europskom prvenstvu u Rimu i bronce na Olimpijskim igrama u Parizu, 14. i 15. medalje u velikoj karijeri, uzela je malo duži odmor, putovala svijetom, ali rukavi su danas opet zasukani. Sa suprugom i trenerom Edisom prionula je poslu, dok su između napornih treninga stigli krajem prošlog tjedna i na gala večeru hrvatske atletike preuzeti nagrade za atletičarku, odnosno trenera godine.

- Počeli smo s treninzima, doduše malo kasnije. Priuštili smo si malo duži odmor budući da je Svjetsko prvenstvo u Tokiju tek u rujnu, što je malo neuobičajeno. Doha 2019. je bila kasno zbog vrućina, ovo je sada novo pravilo Svjetske atletske federacije prema kojem će se sva velika natjecanja održavati na samom kraju sezone. U neku ruku nam je tako lakše, ali s druge strane, kad uhvatiš dobru formu, želiš ubrati i plodove tog rada. No, nema veze. Dobra sam, zdrava sam, psihički sam spremna - govori Sandra i još se malo okreće prema prošloj godini:

- Poslije četvrtog mjesta u Tokiju jako sam željela tu olimpijsku medalju. Pogodilo se da sam imala u centimetar isti hitac kao Kineskinja Bin Feng, ali je ona zbog dužeg drugog hica uzela srebro. Ali, sjetit će se ona tog centimetra u sljedećim godinama, vjerujte mi kad vam kažem. Zlato, zlato, pa ništa, pa bronca. Da, u Sandrinoj glavi je to četvrto mjesto u Tokiju ništa. Idemo dalje, u Los Angelesu idem minimalno po srebro. Mi-ni-mal-no! Pa da upotpunimo kolekciju.

Edis i Sandra Elkasević

RENATO BRANĐOLICA/HAS

Produženi odmor joj je, kaže, itekako trebao. Uspjela je napuniti baterije i sada ponovno kreće punom parom.

- Zahvaljujem Edisu koji poznaje moje potrebe. Stvarno sam veliki radnik i dajem se cijela u taj posao, ali i on je shvatio da mi treba malo duža pauza. Jednostavno sam mu rekla, “Edo, ja više nemrem”, a on je odgovorio “e, tu sam te čekao”, ha-ha-ha.

Snaga i tehnika u dvorani

Zanimljivo, prije sedam godina upravo je Sandra svečano otvorila atletsku dvoranu na Zagrebačkom velesajmu, premda je tada naglasila kako je ona neće moći koristiti. No, u međuvremenu je dvorana prilagođena i bacačima, pa naša najbolja atletičarka zimu provodi u rodnom gradu.

- Zahvaljujem Sportskom savezu Grada Zagreba i Upravljanju sportskim objektima koji su nam omogućili bacanje u dvorani, pa više ne moramo ići u toplije krajeve. Nije to isto, nije to baš simulacija bacanja vani, ali dovoljno je dobro za ovo razdoblje i mislim da bi moglo uroditi plodom jer jako sam motivirana za ono što slijedi.

Opcija kratkotrajnog odlaska na pripreme u inozemstvo ipak nije posve isključena.

- Razmišljali smo Edis i ja da dva mjeseca provedemo u dvorani, ali kako ona ipak nema isti učinak kao bacanje vani, mislili smo da, ako bude ružno vrijeme u Hrvatskoj, odemo negdje dalje, čisto da se malo nabacamo. A snagu i tehniku stječemo u dvorani, tako da će sve to biti OK. Ako ja kažem da će biti, onda će biti, ha-ha-ha.

Jesu li u bilo kojem trenutku razmišljali da postolimpijsku godinu ipak odrade nešto manjim intenzitetom?

- Ne! Previše volim ovaj sport da bih se mogla opustiti. Moram se ponekad malo zabaviti, opustiti vijuge, ali jednostavno previše volim ovo da bih rekla, idemo sada stati. Kod mene nikada nema kalkulacija, što me jednom i koštalo. Kad se vratim u prošlost, 2023. mi je pukla loža i smrskala sam zglob na tri mjesta, ali sam svejedno nastavila raditi. I otišla sam spremna na SP u Budimpeštu, ali nisam mogla do medalje. Premda, žao mi je one jedne mreže “kao đavlu”. To je jedina godina za koju sam kasnije rekla da bi bilo bolje da smo je preskočili jer je ostavila utjecaj i na Pariz, i na sve ostalo. Ali i dalje nisam umorna. Jednostavno, kad radiš nešto što voliš, nisi umoran. Jest, tijelo je umorno, ali ono funkcionira onako kako mozak kaže. Naravno, neću baš ove sezone ići kao da je olimpijska godina, ali Svjetsko prvenstvo nije šala.

Rekla nam je lani da je pogriješila što je sezonu otvorila mitingom u kineskom Xiamenu, odnosno da bi bilo bolje da je krenula ležernije s nekim manjim natjecanjem kod kuće. Istina, drugi miting u Kini (Suzhou), na koji su zbog visokih premija išle gotovo sve najbolje diskašice, ipak je propustila jer je željela maksimalno spremna dočekati EP u Rimu.

- Mnogi su se čudili tome, ali više cijenim naslov europske prvakinje nego novac. Rekla sam si, ne mogu biti dva tjedna u Kini, pa doći za mjesec dana bacati na Europskom prvenstvu. Taj Rim mi je bio krov, pokazatelj i motivator za dalje. Ja sam i na Olimpijske igre išla po zlato. Ako vam kažem da sam bila tik do zlata u Parizu, vi ćete mi se smijati kad pogledate rezultate, ali ja mogu proizvesti taj hitac. Tada mi nije upalilo, ali medalja je medalja i idemo dalje.

Dakle, nakon svega, ovaj put sezonu otvara...

- U Kini, ha-ha-ha. Ali ove godine nam to odgovara jer Xiamen je 26. travnja, dok je SP tek pet mjeseci kasnije, tako da idemo lagano.

Nitko se neće sjetiti 2021.

Mjesec dana kasnije je Hanžekovićev memorijal, ovaj put u proljetnom terminu. Imala je Sandra lani određenih prigovora na provedbu natjecanja, ali nikad zapravo nije bilo sporno da ćemo je opet gledati na najdražem mitingu.

- Naravno, uvijek. Volim nastupati u Hrvatskoj, ljudi se trude i rade vrhunski miting i baš me zanima tko će ove godine biti pozvan. A ono lani je bila konstruktivna kritika.

TOM DUBRAVEC Cropix

Kad smo već kod različitih mitinga, privlači li je mogućnost nastupa u američkoj Ramoni? Taj gradić u Oklahomi postao je hit među bacačima zbog iznimno jakog i povoljnog vjetra, a najbolje je to lani iskoristio 22-godišnji Mykolas Alekna koji je bacio senzacionalnih 74,35 i srušio svjetski rekord. Sandrina dugogodišnja suparnica Yaime Perez je, pak, bacila 73,09 što je najdulji ženski hitac od 1989.

- U Ramonu ću ići kad na treningu budem mogla baciti 72 metra. Onda ću otići tamo, baciti svjetski rekord i završiti karijeru!
Dotad ćemo ipak razgovarati o nešto skromnijim daljinama. Vjeruje li da ove sezone može ponovno bacati preko 69 metara što je granica koju nije probila od 2018. iako je lani bila vrlo blizu?

- Možda ove godine ne, ali u sljedećim godinama sigurno. Naravno, željela bih i ove godine ako bude moguće. Bila sam blizu lani na Dinamovom mitingu, tamo mi se sve poklopilo, ali nekoliko dana kasnije su me na Hanžeku preuzele emocije. Ali, mislim da još nisam rekla svoje, odnosno da još uvijek nisam rekla koliko će iznositi hrvatski rekord (trenutni je 71,41, op. a.) kad završim karijeru.

Svjetsko prvenstvo je ove godine u Tokiju, na istom stadionu na kojem je 2021. ostala bez olimpijske medalje. Sprema li “osvetu”?

- Ako budem voljna spremiti osvetu, spremit ću je tako da se nitko više neće sjetiti što je bilo 2021. godine!