Sandra za SN: ‘Sama sebi sam i prijatelj i neprijatelj! Ponekad me treba primiti i istući da se vratim na pravo mjesto‘

Puno je pompe nastalo na hrvatskim portalima oko suza Sandre Elkasević nakon petog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Tokiju, ali nema u tome nikakve drame ni senzacije. Sandra je osoba koja s puno emocija proživljava to što radi, sportašica koja uvijek teži najboljem, čak i kad to nije realno.

Njezine suze u podnožju tokijskog stadiona zapravo su najbolje objašnjenje zašto je to što jest, zašto je jedna od najvećih sportašica koje smo imali, zašto je najveća bacačica diska u povijesti. Ona jednostavno ima u sebi ugrađen pobjednički gen, uvijek želi najviše, pa kad ne ispadne tako, jasno je da je to pogodi. Bilo je tako i u Tokiju. Koliko god je bila svjesna, koliko god ponavljala i sebi i svima da je ovo bila sezona lakših treninga i usporenijeg ritma, na kraju priče opet je tako silno htjela tu medalju.

Zato su potekle i suze neposredno nakon natjecanja, ne prvi put, ali kao i uvijek, kad se smirila, prespavala i sabrala misli, bila je to druga Sandra.

- Danas je već bolje, to je normalno, bilo bi glupo da nije. Nisam ja tip osobe koja će u mix-zoni govoriti da je sretna nakon petog mjesta, da je sve super. Počnem li tako govoriti, nemojte više dolaziti na natjecanja - uz osmijeh nam je pričala Sandra u tokijskom hotelu Shinagawa Prince dan nakon finala.

- Ja sam lik koji preemotivno sve shvaća. Previše ovo volim, živim to po cijele dane i noći, stalno razmišljam o tome, težim tome da uvijek sve ispadne najbolje. I onda kad dugo kuhaš, kuhaš, pa se ne ostvari to što si želio, normalno je da dođe do vrtloga emocija i da krenu suze. Možda ljudi misle "ova se samo zeza", ali ja nisam takav lik, ja sam bacačica diska i kad bacam najbolje na svijetu - to sam ja. To me najviše čini sretnom, zato toliko grizem, zato toliko puta idem preko boli, preko nenormalnih stvari, zato sam spremna sve progutati.

Bacila je u nedjeljnom finalu 65,82 metra i boli je to što je uvjerena da je imala u sebi puno bolje hice. A zapravo je najviše muče ona dva koja su završila u mreži, u drugoj i trećoj seriji, za njih je uvjerena da bi bili jako daleki.

- Da sam laik, rekla bih "curo, treniraš ovo, a bacaš u mrežu". Ali, to vam je kao i kod atletičarki u skoku u dalj - prestupi samo centimetar, a skočila je 7,50 metara. To su takve sitnice, tako i meni centimetar mreže uzme daleki hitac i onda mi bude žao. Krivo mi je što ta dva nisu izašla, ovako sve ostaje u zraku.

Prisjetila se u tom trenutku uz osmijeh svojih razgovora s Filipom Mihaljevićem, europskim doprvakom u bacanju kugle, koji je ove sezone uzeo stanku od natjecanja.

- Kad sam čula da će uzeti malo veću pauzu, rekla sam mu da ga čekamo, a on mi je odgovorio, "ma, ponovno ćemo mi zajedno komentirati - eh, da je barem onaj izašao". Nakon nedjeljnog finala sam mu poslala poruku "falio si mi danas da sjednemo i komentiramo - eh, da je onaj izašao".

Vratila se na odluku da ove godine krene znatno kasnije s pripremama kako bi napunila baterije, te na dvojbe i rasprave sa svojim trenerima Edisom Elkasevićem i Sašom Miloševićem oko toga treba li uopće ići na Svjetsko prvenstvo.

- Bilo je ove sezone hoćemo-nećemo, ali onda je miting u Eugeneu i hitac od 66,97 bio prekretnica. Sjeli smo u avion i rekli "ako bude dobro, idemo na SP, ako ne bude, gotova je sezona". Bilo je dobro, dobila sam motiv, dobila sam hrabrost. I do zadnjeg sam trenutka vjerovala da je medalja moja. To je sport, to je ono čemu težimo. Nekad će se poklopiti, nekad neće. U nedjelju nije, ali nije ni to kraj svijeta. Larissa Iapichino je prije dva tjedna osvojila Dijamantnu ligu u skoku u dalj, a ovdje nije ušla ni u finale. Atletika je surova, moraš zadovoljiti sve moguće stavke da bi uopće ušao u krug favorita, a kad to sve zadovoljiš, onda tu igra i faktor sreće.

KIRILL KUDRYAVTSEV Afp

Naravno da nekome tko je osvojio 15 velikih medalja, od toga 11 zlatnih, nije lako ostati bez postolja, ali isto tako, biti peti na svijetu doista nije tragedija. Uostalom, iza nje su u Tokiju ostale i dvije posljednje svjetske prvakinje, Laulauga Tausaga i Bin Feng.

- Istina, ali ja to nakon finala ništa ne priznajem, nekad me treba primiti i istući da se vratim na pravo mjesto. Nekoliko dana nakon takvih stvari, sve ja to shvatim i zato se uvijek i mogu vratiti. Ali, prije toga moram samu sebe izvrijeđati, jer ako se ne izvrijeđam, ako kažem, "ma sve je u redu, bit će bolje" - ništa od toga. Moram sama sebi reći ono što nije dobro. Realnost te vodi do napretka, a laganje i traženje izgovora te samo drže u nekoj zoni u kojoj ne želim biti. Ja sam sebi i prijatelj i neprijatelj. Koliko znam samu sebe motivirati, vjerujete mi da toliko znam i samu sebe izvrijeđati, to je jednostavno moj način.

Kaže da ponekad mora samu sebe podsjetiti da je sretna što je živa, zdrava i što radi to što voli.

- Svi su oko mene umorni. I vi novinari, i prijatelji, i obitelj, i gledatelji. Ali, Edis, Sale i ja nismo umorni, a dok je tako - to je to. To je taj žar koji želimo. Moj kraj još nije došao, osjećam to. Još uvijek sam puno bliže vrhu nego dnu, pa ja sam lani bila samo centimetar od olimpijskog srebra. Mitinzi su super, Dijamantna liga je super, ali moji najveći ciljevi su svjetska i europska prvenstva i Olimpijske igre, tamo želim biti najbolja, uvijek želim kući donijeti medalju, želim našu zastavu na najvišem jarbolu. Kad obučem hrvatski dres, ja sam druga osoba.

Bila je ovo, dakle, vrlo neobična godina u kojoj je sve radila drugačije nego inače, s "pola gasa" i premda nije mogla do medalje, i dalje je tu, u vrhu. Što je naučila iz takve sezone?

- Tek nakon Eugenea sam zapela u treningu, sve dotad je bilo po malo. Dakle, u dva mjeseca sam došla do hitaca na treninzima preko 67 metara, približila sam se velikim daljinama i to mi je dobar pokazatelj. Snaga još nije na razini, za to treba puno ponavljanja, treba ti baza. Ali i ovakva sam i dalje jedna od favoritkinja za medalju. Naučila sam da mogu kad hoću, naučila sam da ima još žara u meni, ali i da se neke stvari više ne smiju ponavljati. Zato ćemo staviti mrežu i u našoj pripremnoj bazi u Medulinu jer inače tek kad počne natjecateljska sezona, prvi put ulazim u mrežu i tek tada stječem osjećaj. Ovako bacim malo desno, disk ode daleko, ali to možeš objesiti mačku o rep.

Dotaknula se na kraju i olimpijske pobjednice, a od nedjelje i svjetske prvakinje Valarie Allman, priznavši da je bila jako opterećena njom.

- Normalno je da se nakon toliko godina rada i treninga sportaš ponekad počne malo gubiti, da dođe do poremećaja u moždanom sklopu. A taman kad sam se ja počela malo gubiti, pojavila se Allman koja je došla spremna i koja baca jako daleko. I onda su krenula pitanja i napisi "tko je ta Allman". Bile su tu prije nje i Perez, i Caballero, i Piščalnikova, a ispalo je sada da je samo ona čudo. Kad sam ja bacala 70 metara, druge su bacale 68, ali nitko nije razmišljao o njima, bile su iza mene i tko ih šljivi. Ne kažem ništa, ovih njezinih 69 metara za zlato je "avion", ali da je to bacila u Londonu 2017., bila bi treća - iza mene i Dani Samuels. Eto, s takvim sam ja mačkama bacala. Bila sam toliko opterećena s njom da sam na SP 2022. u Eugene došla nju pobijediti, a ne osvojiti zlato. I pobijedila sam je, bila sam druga, a ona treća, ali kasnije sam shvatila da su mi sve suparnice trebale biti jednake, i Feng, i Allman i druge. Rekla sam sebi "Sandra, ti se stvarno znaš navući se na tanak led". Zato i kažem da sam sama sebi i prijatelj i neprijatelj. Ušla mi je Allman u glavu, ali ove je godine izašla. Konačno sam prodisala i više me ne zanima ni ona ni bilo tko drugi, a tada sam najopasnija.