Odrastao sam na nizbrdici prema Kantridi, blizu stadiona na kojem sam do 16. godine trenirao nogomet u generaciji s dosta dobrih igrača. No, Rijeka je omladinski pogon prebacila s Kantride, ja više nisam stizao odlaziti daleko, a Miljenko Rak me pozvao da dođem skakati u dalj na jednom natjecanju. I tako sam sredinom šezdesetih ušao u atletiku kojoj sam se i kasnije vraćao...
U najmlađim danima, sve tamo do ‘69. kad je u AK Kvarner iz Pule došao Radovan Kirin, trenirao sam tri puta tjedno, ponedjeljkom, srijedom i petkom. Tako sam postao prvak Balkana na 400 metara i s 22 prvi put prestao, otišao raditi kako bih imao od čega živjeti. Ozbiljnim treninzima vratio sam se tek ‘71. dolaskom Željka Leskovca. Tek s njim, tek tada sam počeo trenirati dva puta dnevno.
Sljedeće godine sam izborio Olimpijske igre u Münchenu, tamo sam trebao trčati 400 metara, ali sam se ozlijedio, istegnuo mišić i tu sam zapravo odlučio prebaciti se na srednje pruge, na 800. Iako sam još na 400 osvojio europski dvoranski naslov u Rotterdamu, u Göteborgu sam ga “obranio” na dvostruko dužoj dionici.
Iako je danas taj spoj rijedak, u moje vrijeme je puno trkača s 400 išlo na 800 metara jer sprinterske sposobnosti su itekako iskoristive u toj dužoj disciplini. Uostalom, istu stvar je napravio i Marcello Fiasconaro...
Kako se približavalo Europsko prvenstvo u Rimu, počeo sam sve češće pobjeđivati na međunarodnim utrkama i te 1974. bio sam na vrhuncu svoje sportske forme. Na natjecanje sam došao pun samopouzdanja, bio sam uvjeren da ću pobijediti, ali isto je mislio i Fiasconaro, “showman” zbog kojeg je na stadion došla i navijačka skupina, mislim, Rome. I svašta bih ja mogao iskonstruirati od svega, no ono najbitnije događalo se na stazi. A znao sam da sam u tom trenutku tamo najbolji. Kao što sam znao da Fiasconaro, na kraju utrke šesti, neće izdržati jer je prejako povukao, 50.01 do prolaza na 400 metara.
I taj trenutak, ulazak u posljednji krug, činjenica da sam 200 metara prije cilja znao da ću pobijediti, to je ono gdje pobjeđuje mentalna snaga. Savršena utrka? Ne, nikad na stazi nisam tražio savršenstvo, nikad nisam trčao za rezultat, rekorde... Utrkivanje je za mene bilo nadmudrivanje, to sam valjda donio sa sobom iz nogometa. Takvom sam zapamtio i tu utrku iz Rima, koje sam se rijetko sjetio u nekim ozbiljnim razgovorima, možda tek uz pošalice.
Nikad nisam živio od sjećanja, već sam svoje mlade dane pamtio po tome da me atletika pripremila za život. Zato sam prestao s 28 godina nakon Olimpijskih igara u Montrealu, odnosno još dvije utrke poslije toga. U Montrealu sam bio šesti, došao tamo izravno iz vojske u kojoj sam - ne mogu reći drukčije - imao sve uvjete za pripreme. Naravno, u okvirima mogućnosti. Tražio sam prije odgodu - nisam je dobio. I kad su OI 1976. prošle, kao otac dvoje djece od atletike više nisam mogao živjeti. Ali godine u atletici, one kasnije također kao dužnosnik, ne bih mijenjao ni za što...
Komentari (0)