Šefovi svjetske atletike ponizili sportaše i ukrali im priliku za zaradu. I Hrvati gurnuti niz stepenice

Prekretnica za atletiku i atletičare. Tim je riječima predsjednik Svjetske atletske federacije (WA) Sebastian Coe prije nekoliko dana pompozno najavio novo globalno natjecanje koje ova organizacija pokreće od 2026. godine - Ultimativno prvenstvo. No, nakon što je otkriveno više detalja o novom projektu, možemo zaključiti da će Ultimativno prvenstvo jako teško postati bilo kakva prekretnica za atletiku.

Jer osim visokih novčanih nagrada za (odabrane) atletičare i discipline, ovo natjecanje zapravo ne donosi ništa što bi značajnije moglo podići popularnost kraljice sportova i priskrbiti joj nove obožavatelje među mlađom generacijom. Štoviše, samo potvrđuje da su ljudi koji vode svjetsku atletiku potpuno izgubljeni u prostoru i vremenu, ali i ono puno gore, da unose podjele i stvaraju diskriminaciju među vlastitim sportašima.

Temeljna ideja Coea i društva bila je imati veliko natjecanje na svjetskoj razini svake godine, što dosad nije bio slučaj. Svjetska prvenstva održavaju se u neparnim godinama, a parne su uglavnom rezervirane za kontinentalna prvenstva koja su europskim atletičarima, recimo, itekako bitna. No, u WA su htjeli i u tim godinama imati jedno svoje veliko natjecanje, pa se tako rodila ideja o Ultimativnom prvenstvu koje je zamišljeno kao sudar "najboljih među najboljima", a prvo će se izdanje održati u rujnu 2026. u Budimpešti.

ATTILA KISBENEDEK Afp

Iako bi već Svjetsko prvenstvo samo po sebi trebalo biti okršaj "najboljih među najboljima", ovo Ultimativno će još malo suziti konkurenciju, pa će tako nastupiti od osam do 16 atletičara po disciplini, što znači da neće biti kvalifikacija, nego eventualno polufinale i, dakako, finale. Natjecanje će trajati samo tri dana i neće biti ograničenja broja natjecatelja po državama, pa će u sprintu, primjerice, moći nastupiti i desetak Amerikanaca, dok će na 5000 metara startna lista moći biti popunjena gotovo isključivo Kenijcima i Etiopljanima.

Ono što čelnici WA guraju u prvi plan jest nagradni fond koji je za atletske standarde doista velik. Konkretno, iznosi 10 milijuna dolara, najviše u povijesti kraljice sportova, pri čemu će pobjednici pospremiti u džep po 150.000 dolara. Ključan problem, međutim, leži u tome da će se za nagrade boriti samo odabrani. Odnosno, Sebastian Coe i njegova desna ruka, izvršni direktor WA Jon Ridgeon, dio su atletičara jednostavno gurnuli niz stepenice, proglasivši ih sportašima drugog reda, a njihove discipline nedovoljno atraktivnima.

U odnosu na standardni stadionski program, na Ultimativnom prvenstvu neće biti utrka na 10.000 m i 3000 m zapreke, bacanja kugle i diska, te muškog troskoka i ženskog kladiva. Izgon su dobile i vječno podcijenjene sedmobojke i desetobojci, a nema ni klasičnih štafeta, nego su uvrštene samo mješovite na 4x400 m i kao novitet - na 4x100 m. Zašto će se u kladivu natjecati samo muškarci, a u troskoku samo žene, to je jedno od brojnih pitanja bez odgovora.

Zanimljivo je da su prije četiri godine Coe i Ridgeon najavljivali novi, skraćeni format mitinga Dijamantne lige iz koje su izbačene slične discipline kao i sada. U konačnici zbog koronavirusa u 2020. uopće nije bilo dijamantnih mitinga, a dogodine su se atletičari izborili za povratak svih izbačenih disciplina, pa ova ideja nikad nije zaživjela. No, sada su čelnici WA dočekali novu priliku da se obračunaju s nepoželjnim disciplinama.

TOM DUBRAVEC Cropix

Izbacivanje diska i kugle znači da na Ultimativnom prvenstvu nećemo gledati ni trenutačno najbolju hrvatsku atletičarku i atletičara, Sandru Elkasević i Filipa Mihaljevića. Možemo govoriti o podcjenjivanju Sandre kao najveće bacačice diska u povijesti, ali nije samo ona u pitanju. Atletski moćnici eliminirali su i Amerikanku Valarie Allman koja je ove godine pobijedila na svim natjecanjima na kojima se pojavila.

A što tek reći za bacanje kugle koje je posljednjih godina otišlo u nezamislive sfere? Zašto na Ultimativnom prvenstvu, na kojem će se navodno natjecati "najbolji od najboljih", neće biti mjesta za Ryana Crousera, jednog od najkarizmatičnijih atletičara današnjice, čovjeka koji je svjetski rekord odveo preko 23 i pol metra, a koketira i s granicom od 24 m?

GORAN MEHKEK Cropix

Zašto je izbačen muški troskok u godini u kojoj smo imali dvojicu atletičara preko 18 metara i u kojoj je i veliki Jonathan Edwards priznao da je pitanje trenutka kada će pasti njegov svjetski rekord?

Zašto su izbačeni diskaši na čelu s Mykolasom Aleknom koji je ove godine srušio najstariji svjetski rekord u muškoj atletici?

Jon Ridgeon i Sebastian Coe, nekad sjajni atletičari, a danas dva gospodina na pragu sedmog, odnosno osmog desetljeća života, odlučili su da su baš oni idealni za osmišljavanje promjena koje će atletiku učiniti privlačnijom tik-tok generaciji. Bilo je tu podosta bisera posljednjih godina, a samo nekoliko dana nakon objave o Ultimativnom prvenstvu, dosjetili su se još jednoj genijalnoj ideji. Otkrili su kako razmatraju mogućnost pokretanja Svjetskog prvenstva u trčanju na pokretnoj traci?! Nije prvoaprilska šala, potvrdila su to obojica tijekom ovog tjedna. Troskok, zapreke, bacanje kugle i diska nisu dovoljno atraktivni, ali trčanje na pokretnoj traci... E, to će zasigurno spasiti atletiku.

Jedna je stvar kad dio disciplina sa svojih natjecanja isključuje Michael Johnson kao privatni organizator koji je pronašao ulagače, ali kad krovna organizacija poručuje vlastitim sportašima da nisu dovoljno atraktivni, zanimljivi, popularni, kad im uz to uskraćuje pravo da zarade poput njihovih kolega, to je ozbiljan problem. To nije samo podcjenjivanje, već na neki način i ponižavanje vlastitih sportaša koje bi morali štititi.

Jasno je da postoje popularniji sportovi i da unutar jednog sporta postoje popularnije discipline. Jasno je i da će ti popularniji sportovi i discipline uvijek imati bolji televizijski tretman, više sponzora, a samim time i novca. Tako jednostavno funkcionira današnji svijet. Ali, loše je kad najviša udruga nekog sporta radi diskriminaciju među vlastitim sportašima na temelju navodne popularnosti, kada ih ne tretira jednako, i zapravo ih gura još dublje u nevidljivost.

Nadajmo se da će zakinuti atletičari podići glas, da neće dopustiti da ih se samo tako gurne u stranu. Pune tribine na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Parizu i lanjskom Svjetskom prvenstvu u Budimpešti pokazali su da ljudi vole atletiku u cjelini i da za ovakvo rezanje programa ne postoji nikakva potreba...