VLASNIK: Blago Bagarić
RADNO VRIJEME: 11-22 (uto-ned)
PREPORUKA: janjetina
Uz nogometna igrališta prirodno se vežu gostionice. A u njima se obično pošteno i dobro jede. Na najbolja takva mjesta u Zagrebu i bližoj okolici odveo nas je prvi gurman među sportskim novinarima - Anton Samovojska. Dok svaki zalogaj potvrđuje priču, a nepce klizi kroz zagrebačke nogometne restorane, i dok žvačemo najbolje fileke u Zagrebu, koje, zbog obećanja, čuvamo kao jednu od najslasnijih tajni, Samovojska odjednom zausti: “Tu, stanite. Čeka nas gazda Blago, ali idemo prvo do moga Mije...”. No, Mije nema. Mijo, kultni pečenjar Hrašća, u domu janjetine “koju bi i anđeli jeli”, otišao je u penziju, nakon 35 godina. Samovojska je u šoku. - I kaj sad? - brižno pita Blagu, koji priča priču o novom pecir-majstoru Miroslavu, koji je stigao iz Zadra, bez novca za kartu. - No radi dobro. Mijo je bio moj dugogodišnji pečenjar, u ovom je poslu, znate, teško naći dobrog i pouzdanog majstora za pečenje, kao i ostalo osoblje, koje odlazi, sve više i više. No, Miro je pokazao da može. Janjac je sletio na stol. Pa smo punih usta samo potvrdili...
- Ja sam vam nekad igrao nogomet, kao mlad sam otišao van i igrao za Kickers Offenbach. Kasnije sam tamo i otvorio restoran, bitno drugačiji od drugih. Dok su se drugi ‘igrali’ balkanske kuhinje, ćevapa itd., ja sam se odlučio za drugačija jela, od janjetine do teletine i patke s ražnja. Konstantno smo bili puni. I onda me u jednom času jedan naš čovjek pitao bih li ga prodao? I jesam, pa se sa ženom i djecom vratio u Hrvatsku, a ‘ovaj’ je prebacio restoran na ćevape i propao - priča priču Bagarić. Kojem se tada događa ključni događaj “karijere”. Nogometnim rječnikom, sjeo mu je jedan volej. U rašlje.
- Torbe su ostale u autobusu i završile u Splitu. I sjednem ja s kumom u automobil, da odemo dolje po njih, ali smo stali u Tomislavu, u Boraji, na ručku. Jasno, na janjetini. Koja je bilo toliko dobra, da smo ostali i na večeri. I pokojem piću. Prespavali smo tamo, a ja sam si mislio kako bi bilo dobro peći janjce... I prije 19 godina, Josip Čorak pitao ga je bi li preuzeo Hrašće. On je kazao da bi. Pa je od želje, eto, dosad, ugrubo, ispekao (vegetarijanci, pokrijte uši), više od 50.000 janjaca! - A znate koja mi je zapravo životna želja? Peć’ race na ražnju.
Ovdje nema previše pametovanja: restoran Hrašće je katedrala najbolje zagrebačke janjetine, u koje god doba godine svratili. Iako je u penziju otišao kultni pečenjar Mijo, složni su svi da ga je dostojno zamijenio njegov nasljednik Miroslav (sasvim lijevo), mlad ali iskusan pečenjar, kojeg je, nakon predanog oglasa, iz Zadra doveo sam vlasnik, jer Miroslav, nakon koronaotkaza, nije imao ni za kartu do Zagreba. Blago Bagarić ovaj restoran vodi već 19 godina, a iako je prostrani ambijent naizgled skroman, on, zapravo, nije ni bitan. Jer, njezino visočanstvo janjetina ovdje je glavni protagonist. Janjetina se, inače, nabavlja iz Dalmatinske zagore ili s Paga, kada je sezona, a na ražanj nikad ne stavljaju janje teže od 10 kilograma. “Ljudi ovdje u 99,9% slučajeva dolaze na janjetinu. Imamo mi i domaće pivce, pa i patke, odojke, jasno, pečemo što god treba, no svi dolaze zbog jednog razloga”, objašnjava Bagarić. Uz, dakako, janje s ražnja dobili smo i domaći kruh, ali i luk, rajčice, krumpir te - gurmani će shvatiti - mladi (!) grah na salatu, što je vrlo rijetko. Sve je domaće, iz okolnih vrtova, i sve je doista iznimno..
Prije nekoliko godina, Hrašće su posjetili Mateja Domitrović i Mario Kučera, a priču o legendarnom Miji Kljajiću pročitajte ovdje.
