Za gradić Ramonu u američkoj saveznoj državi Oklahoma teško da je baš puno ljudi čulo. Kako i bi kad se radi o mjestašcu s tek nešto više od 500 stanovnika, premda formalno ima status grada. A odnedavno taj grad ima i nadimak Throw Town, što sugerira da se tamo događaju neke velike stvari u atletskim bacačkim disciplinama. Ili da budemo precizniji, u bacanju diska.
Skupina lokalnih entuzijasta namirisala je dobru priliku, shvativši da bi jak vjetar koji u rano proljeće puše u Ramoni mogao biti idealan za bacanje diska. Na jednoj običnoj livadi na rubu grada postavili su kavez za bacanje i tako se zakotrljala ova neobična priča. Priča u kojoj je mala i nepoznata Ramona postala raj za bacače, a posebno za diskaše. Kako su počele dopirati vijesti o ludim rezultatima u Ramoni, ovdje su počela stizati sve veća i veća imena i u posljednje se dvije godine natjecanje nazvano Oklahoma Throws Series upisalo u atletske anale.
Lanjskog je travnja najprije zablistala Kubanka Yaime Perez, dugogodišnja suparnica naše Sandre Elkasević. Perez je sjajna diskašica, ali do tog trenutka nikad nije bacala dalje od 69,39 m, a onda je došla u Ramonu i kao od šale odapela disk do 73,09 m te došla na, u tom trenutku, deveto mjesto ljestvice svih vremena. No, bila je to samo uvertira u ono što je dan kasnije napravio Mykolas Alekna. Mladi Litavac, sin dvostrukog olimpijskog pobjednika Virgilijusa Alekne, bacio je disk senzacionalnih 74,35 metara i srušio najstariji živući svjetski rekord u muškoj atletici. Nakon 38 godina poslao je u povijest Jürgena Schulta, atletičara iz Istočne Njemačke koji je 6. lipnja 1986. u podjednako vjetrovitim uvjetima u Neubrandenburgu bacio 74,08 m.
Ove je godine, međutim, Alekna (22) pronašao još sljedbenika iz samog svjetskog vrha, pa se natjecanje pretvorilo u potpunu ludnicu u kojoj su čak šestorica atletičara bacala preko 70 metara! Koliko je to nevjerojatno, dočarat će vam podatak da se prije toga nikad nije dogodilo da više od dvojice na istom natjecanju probiju tu granicu. Alekna je ponovno bio glavni šoumen, jer već u prvoj je seriji vjetar odnio njegov disk na 74,89 m, odnosno na daljinu novog svjetskog rekorda. No, nije to bio kraj priče jer u četvrtom je pokušaju Litavac postao prvi čovjek u povijesti koji je probio granicu od 75 metara (75,56), a nekoliko minuta kasnije je Australac Matthew Denny bacio 74,78 m, dakle dalje od lanjskog Alekninog rekorda. Dennyjev rezultat je najbolji u povijesti za drugo mjesto, baš kao što je 71,27 Amerikanca Sama Mattisa najbolji hitac ikad za treće mjesto i tako sve do sedmog mjesta i Čileanca Claudija Romera koji je bacio 69,65.
Otvoreno bacalište, bez tribina, bez okolnih zgrada i bilo kakvih drugih smetnji, kao i iznimno jak vjetar koji je puhao u povoljnom smjeru, ponovno su tako učinili svoje u Ramoni. Baš kao i dan ranije kad su na sceni bile diskašice predvođene dvostrukom olimpijskom pobjednicom Valarie Allman. Amerikanka je lansirala disk na 73,52 metra i parkirala se na peto mjesto ljestvice svih vremena, svjetska prvakinja Laulauga Tausaga-Collins prvi je put u karijeri prebacila 70 metara (70,72), a briljirale su i ostale atletičarke, pa je tako u B natjecanju gotovo nepoznata Jayden Ulrich bacila 69,39.
E sad, ovakav razvoj događaja se baš i ne sviđa svima. Dok u sprintu i skoku u dalj postoje ograničenja, pa se tako rezultati ostvareni s vjetrom u leđa jačim od 2,0 m/s ne priznaju kao rekordi, u bacačkim disciplinama to ne postoji. Stručnjaci kažu da su aerodinamički učinci na bacačke sprave složeniji i nije ih lako ugurati u smislene propise, što onda bacači posve legalno i koriste. I nije to ništa novo, praktički svi diskaški svjetski rekordi su srušeni u više ili manje vjetrovitim uvjetima, i spomenuti koji je držao Jürgen Schult, i onaj koji još uvijek drži Gabriele Reinsch, postavljen također u Neubrandenburgu 1988. Istina, Ramona je otišla korak dalje, tamo je vjetar još jači i uvjeti su povoljniji, tako da je postala meka za današnje bacače.
Neki smatraju da je sve to skupa previše, da ti rekordi nisu realni i da ne bi trebali biti priznati. Najviše kritika dolazi iz Švedske, iz kruga ljudi oko svjetskog prvaka Daniela Ståhla, premda je on sam još lani dao podršku Ramoni i ovakvim rekordima.
- Ako želite srušiti svjetski rekord, morate bacati u nevjerojatno jak vjetar. To je ono što je napravio Alekna i napravio je to nevjerojatno dobro. Svjetski rekord stajao je 38 godina i došlo je vrijeme da se obori. Trebalo bi biti i više natjecanja na otvorenim bacalištima, jer ne postoje pravila koja govore da je to zabranjeno - rekao je Ståhl lani.
Međutim, njegovi treneri, kako bivši Vesteinn Hafsteinsson, tako i sadašnji Staffan Jönsson, potpuno su drugačijeg mišljenja.
- Uvijek sam bio protiv takvih natjecanja, to je kao da si pucaš u nogu. Ganjaš rezultat na takvim otvorenim bacalištima, a onda dođe veliko natjecanje i hici su puno kraći - prošle je godine za Aftonbladet rekao Hafsteinsson.
Aleknin primjer na određeni način potvrđuje njegove riječi jer Litavac nakon lanjskog svjetskog rekorda ni na jednom velikom natjecanju nije došao do pobjede. Bio je treći na Europskom prvenstvu u Rimu, drugi na Olimpijskim igrama u Parizu, a nije uspio slaviti ni u finalu Dijamantne lige.
Današnji Ståhlov trener Staffan Jönsson kratko i jasno ističe:
- Ovo što se događa u Ramoni je posve drugačiji sport.
Najoštriji je ipak bio dugogodišnji švedski kolumnist Mats Wennerholm čije su riječi prenijeli brojni svjetski mediji.
"Ne znam bih li se smijao ili plakao. Natjecanje koje se temelji na olujnom vjetru je jednostavno smiješno. To je poput dopinga i treba biti zabranjeno", napisao je Wennerholm.
Bio to "vjetroviti doping" ili ne, činjenica je da i ostale discipline i sportovi koriste razne vrste pomoći. Pisali smo već u više navrata, posljednjih su se godina pojavile super-sprinterice i super-tenisice s karbonskom pločom u potplatu koje su donijele poplavu rekorda, posebno na srednjim i dugim prugama. Na stadionima trkačima redovito pomažu i svjetiljke uz rub staze koje im daju ritam, a tu su, naravno, i pacemakeri, odnosno "zečevi" bez kojih se ne ruše svjetski rekordi. Proizvođači tartanskih staza isto tako već godinama pomiču granice i stalno kreiraju sve brže i brže staze. Pa kad je tako, zašto bacači diska ne bi lovili povoljan vjetar?
- Vjetar je oduvijek dio našeg sporta. Ljudi već 60 ili 70 godina love dobre vjetrovite uvjete, tako da ovo nije ništa novo - kaže svjetski rekorder Alekna.
Njegova trenera Mantasa Jusisa je, pak, preuzela euforija, pa je tako već počeo spominjati nove granice.
- Kad sam mu prije pet godina rekao da bi mogao srušiti svjetski rekord, smijao mi se. Nakon ovog natjecanja sam mu rekao da je vrijeme da počnemo razgovarati o 80 metara - rekao je za LRT.
Sandra Elkasević je 2017. na manjem stadionu u Bellinzoni bacila hrvatski rekord od 71,41 m, ali je zato godinu kasnije u Dohi na većem stadionu Suheim bin Hamad, u cijelosti okruženim tribinama, bacila 71,38. Tko zna koliko bi takav hitac vrijedio u Ramoni... Definitivno bi bilo vrlo zanimljivo kad bi se i naša dvostruka olimpijska pobjednica jednom prilikom pojavila u Oklahomi i isprobala taj famozni vjetar.
Komentari (0)