‘Staza na kojoj treniram nije idealna, ali neću se žaliti, napredovali su neki i iz gorih uvjeta‘

Pravi je užitak posljednjih godina pratiti napredak Mije Wild, 18-godišnje atletičarke iz Nuštra, članice osječkog Slavonija-Žita. Pripadnica naše zlatne generacije 2005-2006, u kojoj su i Jana Koščak i Roko Farkaš, ustrajno pomiče granice na preponama, najprije kao mlađa juniorka, a sada i u završnoj godini juniorskog staža. Dogodine je čeka prelazak u seniorsko društvo koji nikad nije jednostavan, ali Mia već danas postiže rezultate koji imaju seniorsku vrijednost. Naravno, nisu to još uvijek rezultati za sam svjetski ili europski vrh, ali su itekako ozbiljni i pokazuju da pod vodstvom trenera Saše Šešuma radi dobar posao u slavonskoj ravnici.

Kruna Mijine dosadašnje karijere bilo je srebro na 100 m prepone na prošlogodišnjem Svjetskom juniorskom prvenstvu u Limi, ali nije je taj uspjeh nimalo uljuljkao. Nastavila je i ove zime krupnim koracima grabiti prema naprijed, pa je tako na dvoranskih 60 m prepone već četiri puta popravljala hrvatski juniorski rekord. Krenula je s 8.10, pa onda na osječkom mitingu unutar 90 minuta istrčala 8.08 i 8.07, da bi se na Balkanskom prvenstvu u Beogradu spustila i na 8.06. O kvaliteti tog rezultata dovoljno govori podatak da je uvjerljivo prva na ovosezonskoj svjetskoj juniorskoj ljestvici.

- Da, iza mene je Amerikanka Taylor Cox s 8.10, što je stvarno dobar pokazatelj kakav posao radimo. Prijašnjih sam godina uvijek bila oko drugog ili trećeg mjesta, a sada kako se bliži kraj sezone, i dalje sam prva i to mi jako puno znači - govori nam Mia i potvrđuje da joj je lanjsko postolje u Peruu bilo snažan vjetar u leđa.

TOMISLAV KRISTO Cropix

- To svjetsko srebro mi je otvorilo 100 različitih puteva, potpisala sam i ugovor s Adidasom. Sretna sam što sam opravdala taj uspjeh i što nastavljam napredovati, odnosno što ne stagniram. To mi je i bio jedan od velikih ciljeva, nisam htjela da bude "aha, osvojila je jednu medalju i gotovo". Želim i dalje nastaviti s napretkom.

Zasad joj to ide jako dobro, pa i ne čudi da si daje najviše ocjene za ovu zimu.

- Zacrtala sam si dva cilja, plasirati se na seniorsko Europsko dvoransko prvenstvo u Apeldoornu i istrčati osobni rekord. Oboje sam napravila, ali sada želim još više. Želim još bolji osobni, želim trčati još bolje na EP-u, a nakon toga i na SP-u. Gladna sam dobrih rezultata i nadam se da se još ove sezone mogu spustiti i ispod osam sekundi - nabraja nam u jednom dahu, a onda uz smijeh dodaje:

- Pa moram biti ambiciozna.

Kako je i sama navela, trebala bi ići na dvoransko EP u Apeldoornu (6. - 9. ožujka), a drži dobru poziciju i za plasman na Svjetsko dvoransko prvenstvo u Nanjingu (21. - 23. ožujka). S kakvim osjećajima čeka ta natjecanja i nadmetanja s "velikim" curama?

- Uh, jako sam uzbuđena. Nikad nisam bila na velikom seniorskom natjecanju, tako da će mi to sigurno ostaviti poseban dojam. Ne idem tamo kao favoritkinja, ali i draže mi je doći tamo među slabijima, pa ih sve iznenaditi, nego da dođem među boljima, pa iznenadim sebe neugodno, ha-ha. Uzbuđena, sam, veselim se i nadam se da ću nekima pomrsiti planove.

DARKO TOMAS Cropix

Hoće li biti treme kad stane među svjetske zvijezde?

- Neće, bit će uzbuđenja i adrenalina, jer ako me uhvati trema, onda je utrka gotova. Zato treme nikako ne smije biti.

S obzirom na to da niže rekord za rekordom i to unutar samo nekoliko dana, pa čak i unutar dva sata, izaziva li i dalje svaki od njih posebno uzbuđenje?

- U Beogradu, kad sam istrčala 8.06, semafor je najprije pokazao 8.03 i to mi je bilo "vauuuuu", A onda je izašla korekcija na 8.06 i bila sam baš razočarana iako mi je to bio i osobni i državni rekord. Ali, nema veze...

Pred njom je još dosta posla pod krovom, ali već polako gleda i prema sezoni na otvorenom. Cilj je jasan...

- Zlato na Europskom juniorskom prvenstvu u Tampereu je prva i najveća želja, to je vrhunac sezone, za to se pripremamo. U rujnu je i seniorsko SP u Tokiju, voljela bih otići i tamo, ali to mi nije primarni cilj. Spremam se za juniorsko EP, a kao upadnem u kvotu i za Tokio - odlično. Ali kažem, cilj je europsko zlato, to je ono što želim.

Što joj je općenito najveća motivacija u atletici?

- Najviše me gura taj osjećaj kad otrčim dobro, a znam da želim biti još bolja, da želim rušiti vlastite granice. I kad otrčim super, nikad nisam zadovoljna, želim još bolje i to je ono što me motivira.

DARKO TOMAS Cropix

Mia nam je još lani rekla da ne razmišlja o odlasku na studij u Ameriku poput mnogih svojih kolega i vršnjaka. Sada kada se bliži matura, je li se išta promijenilo u njezinim razmišljanjima?

- I dalje to stoji, ne planiram otići Ameriku, osim ako mi netko ne uplati nekakvo putovanje na dva tjedna, ha-ha. Ne privlači me Amerika, iako su fakulteti tamo super, to stoji. Ali, što se tiče atletike, stvarno i dalje stojim iza toga da tamo nije ništa bolje. OK, imaju više dvorana i bolje stadione i isplatilo bi mi se možda kad bih upala u nekakvu grupu u kojoj su prestižni atletičari. No, mislim da tamošnji treneri nisu ništa bolji od naših, samo su razvikani, a kvalitetu naših nitko ne zna. Sasvim dobro napredujem i ovdje.

U tim se riječima skriva i velika pohvala prema treneru Saši Šešumu...

DARKO TOMAS Cropix

- To je najveća pohvala mom treneru. Odličan je i sjajno radi što pokazuju i rezultati. Mislim da ćemo mi njima pokazati što su hrvatski treneri, ha-ha.

Svoj put, dakle, nastavlja u Osijeku, a je li već odlučila što će studirati?

- Da, želim upisati logopediju u Osijeku, to će mi biti svojevrsna zamjena za medicinu. Zanimale su me dječja kardiologija ili dječja onkologija, ali to nikako ne bih mogla uskladiti s atletikom. Zato sam se odlučila za logopediju jer će mi to opet omogućiti da radim s djecom i pomažem im. Patim na bijelu kutu, ali nema veze, zamijenit ću to drugim stvarima.

I za kraj smo se još jednom morali dotaknuti jedne manje lijepe teme. Atletska staza na osječkom stadionu Gradski vrt u vrlo je lošem stanju, puna je oštećenja, baš kao i zaletišta za skakače. Ima li naznaka da će se išta promijeniti na bolje?

- Ne! I to će možda trajati još neko vrijeme. Uvijek su tu neke priče i planovi, ali ništa se ne mijenja. No, na kraju krajeva, uspijeva se i uza sve to. Klub ima puno djece i starijih atletičara, radi se i to je najvažnije. Uostalom, što mnogi atletičari u Africi znaju što je tartan staza? Trebamo biti zahvalni na ovome što imamo. Jest da nije najidealnije, ali imali su neki i gore uvjete pa su napredovali. Naravno, kvalitetna staza će uvijek biti želja, ali ne treba se previše žaliti. Nije to stvar koja me koči, jer i dalje dobro treniram, radim i trčim. Bila bih iznimno zahvalna kad bismo dobili stazu, ali snalazimo se i dobro je - skromno zaključuje jedna od najvećih nada hrvatskog sporta.