Volim svoju zemlju! Ja sam švedski Viking! Vikao je to u kamere euforični Daniel Stahl (29) nekoliko trenutaka nakon što je prvi put u karijeri postao olimpijski pobjednik. A odmah nakon toga je počastio svijet svojim slavnim sprintom. Jer Daniel Stahl ne trči počasni krug, on sprinta, a kad vam kažemo da se radi o čovjeku od dva metra i 155 kilograma, jasno je da je to spektakularna scena kojom ovaj dobroćudni div uvijek izmami osmijehe kod gledatelja.
Hoćemo li taj famozni sprint vidjeti i u utorak navečer na stadionu Mladosti u Zagrebu?
- Ha-ha-ha, to ovisi o tome koliko ću daleko baciti. Ako rezultat bude dobar, naravno da ću sprintati - uz smijeh nam odgovara Stahl kojeg smo uhvatili jučer u zagrebačkom hotelu Hilton Garden Inn.
Bit će zabavno u utorak
Švedski Viking nije samo jedna od najvedrijih i najsimpatičnijih figura atletskog svijeta, on je u ovom trenutku i jedan od najvećih dominatora kraljice sportova. Prije četiri je godine osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Londonu, godinu kasnije je bio drugi i na Europskom prvenstvu u Berlinu, a onda je postao gotovo nepobjediv među bacačima diska. Najprije je bacio četvrti rezultat svih vremena (71,86), pa osvojio zlato na SP-u u Dohi 2019., a prije nekoliko tjedana je dominaciju okrunio na Olimpijskim igrama u Tokiju gdje su mu društvo na postolju pravili sunarodnjak Simon Pettersson i Austrijanac Lukas Weisshaidinger, dečki koje ćemo u utorak također gledati na 71. Hanžekovićevom memorijalu.
- Stvarno volim Zagreb i Hrvatsku. Hrvati su skromni, ljubazni i uvijek puni energije. Super je ponovno biti ovdje, veselim se još jednom nastupu na Memorijalu Borisa Hanžekovića, bit će zabavno u utorak - priča Stahl.
Šveđanin se voli natjecati, tako da će mu Zagreb biti već 19. nastup ove godine. Izgubio je samo početkom sezone u Växjöu od Petterssona, da bi nakon toga nanizao 15 pobjeda. Bude li najbolji i u utorak na Mladosti, bit će mu to najduži pobjednički niz u karijeri. Lani je sa 68,87 srušio rekord mitinga, može li ove godine njegov disk poletjeti još dalje?
- Prvi mi je cilj uživati u natjecanju, dobro se zabaviti. A naravno da u svemu tome želim srušiti i rekord.
Je li olimpijskim zlatom u Tokiju ispunio sve svoje sportske snove?
- Jesam, stvarno jesam. Bio je to moj dječački san. Taj uspjeh ima posebnu važnost jer Švedska dosad nije imala tako veliku bacačku tradiciju, ljudi su kod nas uglavnom zaljubljeni u hokej na ledu, skijaško trčanje i slično. No, i atletika sve više raste, a sve su bolji uvjeti i za sport generalno u našoj zemlji. A što se tiče moga zlata, stvarno sam jako ponosan. Iza toga stoji puno teškog rada, discipline, ali i zabave.
Rušenje i Schulta?
U karijeri je na osam mitinga bacao preko 70 metara, a prvi na vječnoj ljestvici je legendarni Virgilijus Alekna s 20 takvih natjecanja. Je li Stahlu možda u mislima taj rekord jer najbolje bi bacačke godine tek trebale biti pred njim?
- Nisam o tome razmišljao, ali naravno, baciti preko 70 metara na više od 20 natjecanja, to bi bilo sjajno. Nije to lako ostvariti, ali moj cilj svakako jest što više puta prebaciti granicu od 70 metara.
A što ćemo sa svjetskim rekordom? Jürgen Schult i njegovih 74,08 živi su već 35 godina. Je li moguće srušiti slavnog Nijemca, nekadašnjeg svjetskog i olimpijskog prvaka?
- Definitivno mislim da jest. Poklopi li se neki miting na manjem stadionu, bez visokih tribina, povoljan vjetar, glasni navijači i dobra glazba i atmosfera, itekako je moguće. No, vjetar je najbitniji, mora biti jako dobar. To je definitivno moj cilj u budućnosti, međutim nikad ne znate što će se dogoditi.
Stahl je kao klinac dugo trenirao hokej na ledu. Nedostaje li mu danas taj sport?
- Zapravo i da, najviše mi nedostaje momčad i taj timski duh, slavlja u svlačionici, pa izlazak na led i igranje “na nož”. Počeo sam trenirati hokej s osam godina i napustio sam ga s 15 i tek sam se tada prebacio na atletiku. Djeca obično kreću s atletikom u vrlo ranoj dobi, sa sedam, osam godina, a ja sam, eto, počeo s tek 15. Morao sam donijeti odluku, bacanje diska i kugle ili hokej na ledu. Osjećao sam da mogu biti dobar u atletici, da mogu bacati daleko i da će mi to biti zabavno. Hokej je potpuno drugačiji svijet, tu bih imao tri ili četiri utakmice tjedno. Ali iskreno, i nisam bio toliko talentiran, mislim da bih danas igrao u trećoj ili četvrtoj švedskoj ligi da sam ostao u hokeju. Tako da sam definitivno dobro odlučio kad sam odabrao atletiku.
Pomogli su sigurno i roditelji, pogotovo mama Taina, rodom Finkinja, koja je i sama bila vrlo dobra diskašica. U mlađim je kategorijama bila prvakinja Finske, nakon preseljenja je kao seniorka bila švedska prvakinja i rekorderka. Traži li Daniel i danas ponekad savjet od nje?
Perković je impresivna
- Svakako, ona mi je bila i prva trenerica, pomogla mi je da probijem određene granice, a onda sam se s 18 godina prebacio kod sadašnjeg trenera Vesteinna Hafsteinssona. Dobra je stvar imati roditelje koji su bili bacači, mama je bila diskašica s osobnim rekordom 51,90, a bavila se, osim toga, i powerliftingom u kojem ima i europsko srebro. Tata je bio kladivaš, bacao je oko 59 metara, a uz to je bio i najsnažniji policajac u Stockholmu, bio je najbolji u powerliftingu. Tako da definitivno imam dobre gene.
Ako je Stahl dominantna figura u muškom bacanju diska posljednjih godina, u ženskom je to kroz posljednje desetljeće bila naša Sandra Perković. Možda je ove godine Valarie Allman broj 1, ali za Stahla nema dvojbe tko je najveća diskašica u povijesti.
- Sandra je velika inspiracija, stvarno je volim, ona mi je poput velike sestre. Ponosan sam zbog svega što je napravila, uživam u njezinim nastupima i rezultatima. Impresivna je činjenica da je pet puta zaredom osvojila naslov europske prvakinje. Najveća je bacačica diska svih vremena i mislim da može biti sjajan uzor hrvatskim ljudima, posebno ženama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....