U rujnu prošle godine novinar britanskog Telegrapha došao je u St. Moritz napraviti priču o jednoj od najboljih atletskih priča današnjice, o trojici braće Ingebrigtsen i njihovu nekonvencionalnom ocu i treneru Gjertu. Kad je po dolasku pristojno pružio ruku, ona je ostala u zraku. Davno prije nego što je itko na svijetu čuo za koronavirus, Gjert svojim sinovima nije dopustio rukovanje jer nije htio da prije velikog natjecanja, a približavalo se tada Svjetsko prvenstvo u Dohi, "pokupe neki virus".
Ova sličica vjerojatno bolje od svega opisuje tu neobičnu norvešku obitelj koja je posljednjih godina prodrmala svijet atletike, a najbolje, ako je vjerovati Gjertu, tek sprema. Ingebrigtseni su velike zvijezde u Norveškoj, toliko velike da imaju i svoj reality-show Team Ingebrigtsen. Show koji je, zanimljivo, dogovorio kruti tata Gjert na očaj svojih sinova.
Ingebrigtseni su ponovno ovih dana došli u središte pozornosti nakon što je 19-godišnji Jakob, najmlađi član ekipe (zasad najmlađi jer ima Gjert još djece), na mitingu Dijamantne lige u Monacu srušio europski rekord na 1500 metara, istrčavši 3:28.68. U disciplinama u kojima dominiraju Afrikanci, nevjerojatno talentirani Jakob sve više pokazuje da može promijeniti svjetski poredak. Uostalom, kad je Jakob 2018. u Berlinu sa samo 17 godina postao prvi atletičar u povijesti koji je na istom Europskom prvenstvu osvojio zlatne medalje na 1500 i 5000 metara, tata Gjert je najavio baš to - da njegovi dečki mogu biti jednako dobri poput afričkih. Neće vas vjerojatno začuditi ni da je Gjert već objavio knjigu pod naslovom "Kako sam stvorio svjetskog prvaka". Bahato ili vizionarski, pokazat će vrijeme.
U zemlji najpoznatijoj po skijaškom trčanju, Gjert je svoju djecu odlučio odvesti u drugom smjeru. U skijanju je, kaže, previše lagano doći na svjetski vrh, zato je izabrao trčanje. I pritom je odlučio da će sam voditi brigu apsolutno o svemu, premda nije imao nikakva trenerskog znanja i iskustva. Najstariji sin Henrik (29) otvoreno će reći da su problemi s ozljedama koje ima danas posljedica pogrešaka u treningu koje su radili prije deset godina. S Filipom (27) je već bilo manje pogrešaka, a u međuvremenu je Gjert cijeli projekt doveo do savršenstva. Mjeri sinovima vrijednosti krvi, upravlja im dnevnim rasporedima, pazi i na najsitnije detalje... Vrhnje zato danas kupi Jakob.
- Nakon 10 ili 15 godina stalnog poboljšavanja našeg programa, došli smo tu gdje smo sada. Henrik je napravio puno gluposti, Filip ih je također radio, a ja zapravo nisam napravio nijednu. Zato ću na kraju i trčati tako brzo - kaže Jakob.
Filip će posve ozbiljno svoga oca nazvati diktatorom. Gjertu to nimalo ne smeta.
- U sportu je diktatura najbolji izbor. Nemate puno godina u kojima možete biti najbolji i u tom razdoblju nema mjesta za demokratske odluke. Morate biti diktator. Morate donositi odluke u kratkom vremenu i morate vjerovati da je ono što radite najbolje za vaše dečke - kaže Gjert.
U jednoj sceni reality showa tata je informaciju da Henrik ima novu djevojku smrtno ozbiljno prokomentirao riječima: "Ovo je početak kraja." A Filipovu odluku da sa suprugom napusti rodni Sandnes i ode živjeti u Oslo i danas smatra pogreškom.
- Ne znam nikoga iz Osla tko je dobar u bilo čemu - oštro je prokomentirao.
Htio - ne htio, Gjert se morao pomiriti s izborom svojih sinova. Danas priznaje da djevojke, odnosno žene, mogu i pozitivno utjecati na njegove sinove. A Jakobu je lani čak dopustio da se odseli iz obiteljske kuće. Istina, samo 300 metara dalje. Ne treba, ipak, pretjerivati...
Prije nego što je Jakob bljesnuo u Berlinu, i Henrik i Filip su bili europski prvaci na 1500 metara. Henriku je to uspjelo u Helsinkiju 2012., a Filipu u Amsterdamu četiri godine kasnije. Skupila su starija braća još medalja, Filip ima i svjetsku broncu iz 2017., ali kako se danas čini, Jakob je daleko talentiraniji od obojice i jedini spreman ispuniti očevu prognozu o svjetskom i(li) olimpijskom zlatu.
- Naš je stav doista nenorveški. Kod nas se sport prikazuje djeci kao zabava, a meni je to strano. Nikad nisam ništa radio i razmišljao na norveški način. Da nisam trčao profesionalno od najranije dobi, nikad ne bih trčao ovako brzo sa 17 ili 18 godina. Postavili smo ciljeve i činimo sve što je u našoj moći da ih ostvarimo. Nismo arogantni i ne mislimo da smo bolji od bilo koga - kaže Jakob koji dijeli očevo mišljenje o afričkim trkačima.
- Oduvijek u trčanju postoji fama da nitko ne može pobijediti Afrikance. Ali oni samo rade ono čega se bijeli ljudi boje. Trče od rane dobi, od pete ili šeste godine, jer nemaju izbora. Moraju trčati u školu. Rade to svaki dan i postaju dobri trkači. Ako slijedimo njihov primjer, ali bolje i pametnije, možemo ih pobijediti.
Jakob sve pohvale prima mirno i nije nimalo impresioniran očekivanjima okoline.
- Nikada nisam sanjao o zlatnoj medalji. Ona je moj cilj. A to je velika razlika. Ja ne sanjam, ja postavljam ciljeve i naporno radim da ih ostvarim.