Hanžekovićev memorijal u Zagrebu bio je posljednja stanica u ovosezonskom atletskom kalendaru, barem kada su u pitanju oni najveći svjetski mitinzi. Ostalo je možda još pokoje manje natjecanje, ali na međunarodnom je planu kraljica sportova spustila zastor na dvoransko-stadionsku sezonu. Sezonu koja je bila jedna od najnatrpanijih ikada jer smo zbog kaosa koji je izazvao koronavirus prvi put u povijesti u istom ljetu imali Svjetsko i Europsko prvenstvo, kao i Igre Commonwealtha, a još u zimi je održano i dvoransko SP. Totalno ludilo u kojem nije bilo lako tempirati i održavati formu, neki su se u tome snašli bolje, neki lošije, ali bila je ovo opet spektakularna godina za atletiku. U nastavku vam donosimo naš izbor ljudi, događaja i priča koji su obilježili protekle mjesece.
München za povijest hrvatske atletike
EP u Münchenu bilo je najuspješnije u povijesti za hrvatsku atletiku. U Barceloni 2010. imali smo zlatne medalje Sandre Perković i Blanke Vlašić, a u Bavarskoj je taj učinak nadmašen. Sandra Perković se i dalje ne zaustavlja, šesti je put zaredom osvojila europsku krunu i, uopće ne sumnjamo, odmah krenula s planovima za lov na sedmu.
Filip Mihaljević u Münchenu je došao do prvog velikog zlata u karijeri, stigla je nagrada za sve godine napornog rada i odricanja, nagrada koju je div iz Livna u potpunosti zaslužio. Bio je najbolji europski bacač kugle i na dvoranskom SP-u u Beogradu ove zime, i na SP-u u Eugeneu u srpnju, a u konačnici je potvrdio da je najbolji i na kontinentalnoj smotri, te usput bacio drugi rezultat karijere (21,88).
I premda ja kronološki prva došla do medalje u Münchenu, ostavili smo Mateu Parlov Koštro kao šećer za kraj. Njezino je srebro u maratonu doista nešto posebno, nešto što nikad ranije nismo imali. Medalja koju su se malobrojni usudili prognozirati, medalja u brutalno teškoj disciplini, odvela je Mateu u društvo velikana hrvatske atletike.
Kad ovome dodamo i da je Sandra u Eugeneu osvojila srebro, svoju petu medalju na svjetskim prvenstvima, što nije uspjelo nijednoj diskašici u povijesti, te kad spomenemo i dva odličja na mlađejuniorskom EP-u (zlato Jane Koščak u sedmoboju i bronca Lare Jurčić na 200 m), možemo reći da je ovo stvarno bila velika sezona za hrvatsku atletiku.
Godina rekorda
Kad su u pitanju svjetski rekordi, ove se sezone nastavilo u ritmu prošle. I uglavnom su ih rušili “stari poznanici”, osim kad je u pitanju Tobi Amusan, 25-godišnja Nigerijka koja je u polufinalu SP-a istrčala 100 m prepone za 12.12 sekundi i tako za osam stotinki popravila svjetski, te za čak 28 stotinki osobni rekord. Trčala je u finalu još brže, ali ipak uz prejak vjetar u leđa (2,5 m/s).
Priča godine ipak je nevjerojatna Sydney McLaughlin koja je na SP-u četvrti put u 13 mjeseci srušila svjetski rekord na 400 m prepone, a tih 50.68 je toliko čudesan rezultat da bi s njime bila sedma u finalu na čistih 400 metara. Vlastiti svjetski rekord, star manje od mjesec dana, popravila je za čak 73 stotinke. U tek nešto više od godinu dana Amerikanka je postala prva žena koja se spustila ispod 52 sekunde i ispod 51 sekunde, a sad već najavljuje mogućnost prebacivanja na 400 m ili 100 m prepone.
I čudesni Mondo Duplantis je stara priča. Švedski motkaš je zatvorio SP u Eugeneu preskočivši 6,21 m i tako za centimetar popravio rekord koji je postavio u ožujku kada je na sličan način zaključio spektakl u Beogradu, postavši svjetski dvoranski prvak. I koji tjedan ranije je u glavnom srpskom gradu rušio svjetski rekord (6,19), tako da ih ove godine na kontu ima tri, a u kroz karijeru pet. Za njega granice jednostavno ne postoje.
Slično se može reći i za troskokašicu Yulimar Rojas koja je, također na SP-u u Beogradu, skočila 15,74 m i tako za sedam centimetara nadmašila svoj rekord iz Tokija. Skok preko 16 metara koji se još donedavno činio nezamislivim, uz djevojku iz Venezuele više ne djeluje nimalo neostvarivo.
Supermame i vladarice tartana
Teško je pronaći prave riječi kojima bismo opisali veličinu 35-godišnje jamajčanske munje Shelly-Ann Fraser-Pryce. U Eugeneu je peti put postala svjetska prvakinja na 100 metara, a time i jedina žena u povijesti atletike s pet svjetskih kruna u jednoj pojedinačnoj disciplini. Od ranije ima i dva olimpijska zlata na stotki, a ove godine drži osam najboljih rezultata na svjetskoj ljestvici, pri čemu je čak sedam puta trčala ispod 10.70, što nijednoj atletičarki u povijesti nije uspjelo.
Mnogi su naivno mislili da se neće moći vratiti na istu razinu nakon što je 2017. rodila sina Zyona, ali Shelly-Ann nikad nije bila bolja. A sve se isto odnosi na još jednu supermamu Faith Kipyegon koja je 2018. rodila kćer Alyn. Nakon dva olimpijska zlata na 1500 metara, 28-godišnja Kenijka je u Eugeneu došla i do drugog naslova svjetske prvakinje, čime je potvrdila da je najveća svih vremena u ovoj disciplini. Prije nekoliko tjedana u Monacu je istrčala 3:50.37 i ostala samo 30 stotinki “kratka” za svjetskim rekordom, ali sasvim sigurno neće tako lako odustati.
Europa uzvraća udarac
Iako je Europa generalno podbacila na SP-u u Eugeneu (samo Poljska je bila u Top 10 na ljestvici medalja), na 1500 i 5000 metara kod atletičara dogodila se situacija koja je pravi raritet. Senzacionalno zlato na 1500 metara osvojio je Britanac Jake Wightman što je bio prvi naslov za Europu u toj disciplini nakon 39 godina. I ne samo to. Europljani su u tom finalu zauzeli prvih pet mjesta što se na srednjim i dugim prugama nije dogodilo također od 1983. i finala na 3000 m zapreke. Olimpijski pobjednik u ovoj disciplini, Norvežanin Jakob Ingebrigtsen, ovaj se put utješio zlatom na 5000 m i postao prvi svjetski prvak rođen u Europi nakon Irca Eamonna Coghlana 1983. Nećemo olako zaključiti da je ovo kraj afričke vladavine na srednjim i dugim prugama, ali pokazalo se da ipak i Europljani imaju što za reći.
Amerikanci ponovno kraljevi sprinta
Dugo su Usain Bolt i njegovi prijatelji s Jamajke nabijali frustracije Amerikancima i udarali ih tamo gdje najviše boli. I onda kad je Bolt otišao i kad se činilo da će američki sprinteri ponovno zavladati, na OI u Tokiju im je zlato na stotki uzeo Talijan Marcell Jacobs, a na 200 metara Kanađanin Andre de Grasse. U Eugeneu su se Amerikanci napokon u potpunosti vratili na sprintersko prijestolje i to u velikom stilu. Postali su prva nacija u povijesti koja je osvojila svih šest medalja na 100 (Kerley, Bracy, Bromell) i 200 metara (Lyles, Bednarek, Knighton) i u svom prepoznatljivom stilu već poručuju svijetu da ih još dugo nitko neće skinuti.
Stižu novi klinci
I ova nam je sezona donijela neke nove klince na velikim postoljima, mladiće i djevojke koji bi trebali nositi kraljicu sportova u idućim godinama. Spomenut ćemo najprije Amerikanca Erriyona Knightona (18) koji je trčao 19.49 na 200 metara, što je peti rezultat u povijesti, a kasnije je osvojio i broncu na SP-u. Tu je i 19-godišnji Mykolas Alekna, sin velikog litavskog diskaša Virgilijusa, koji je u tatinoj disciplini ove godine osvojio svjetsko srebro i europsko zlato. Kad su u pitanju atletičarke, veliki su iskorak napravile dvije djevojke iz Srbije - Adriana Vilagoš (18) je nakon dva naslova svjetske juniorske prvakinje osvojila i europsko seniorsko srebro u bacanju koplja, a Angelina Topić, kći proslavljenog visaša Dragutina, sa samo je 17 godina uzela broncu u skoku u vis.
Europski show veći od svjetskog
Iako su, logično, europska prvenstva manje kvalitetna natjecanja od svjetskih, posljednja dva europska prvenstva bila su daleko veći spektakli od zadnja dva svjetska. A to je nešto što bi itekako trebalo zabrinuti čelnike Svjetske atletske federacije (WA). EP 2018. održano je u Berlinu, a ovogodišnje u Münchenu i u oba su navrata Nijemci napravili show, svaki je dan na stadionima bilo po nekoliko desetaka tisuća ljudi i atmosfera je bila sjajna. S druge strane, na SP-u u Dohi 2019. stadion je bio poluprazan, a ovogodišnje je SP održano na malom stadionu, posve neodgovarajućem za takav događaj, i to u globalno poprilično nepoznatom, premda za američku atletiku važnom Eugeneu. Žele li čelnici WA-a dobro atletici, morat će se ugledati u Europu i davati domaćinstva gradovima i zemljama s većom sportskom kulturom i adekvatnijom infrastrukturom.