Sandra Perković

 RONALD GORSIC Cropix
ZAVRŠILO NA HANŽEKU

Totalno luda atletska sezona donijela pregršt uzbuđenja - kraljica je ponovno blistala punim sjajem

Ova sezona donijela je najuspješnije EP za hrvatsku atletiku, ali i puno sjajnih stvari u svjetskoj atletici.
Piše: Vedran BožičevićObjavljeno: 15. rujan 2022. 16:44

Hanžekovićev memorijal u Zagrebu bio je posljednja stanica u ovosezonskom atletskom kalendaru, barem kada su u pitanju oni najveći svjetski mitinzi. Ostalo je možda još pokoje manje natjecanje, ali na međunarodnom je planu kraljica sportova spustila zastor na dvoransko-stadionsku sezonu. Sezonu koja je bila jedna od najnatrpanijih ikada jer smo zbog kaosa koji je izazvao koronavirus prvi put u povijesti u istom ljetu imali Svjetsko i Europsko prvenstvo, kao i Igre Commonwealtha, a još u zimi je održano i dvoransko SP. Totalno ludilo u kojem nije bilo lako tempirati i održavati formu, neki su se u tome snašli bolje, neki lošije, ali bila je ovo opet spektakularna godina za atletiku. U nastavku vam donosimo naš izbor ljudi, događaja i priča koji su obilježili protekle mjesece.

München za povijest hrvatske atletike

EP u Münchenu bilo je najuspješnije u povijesti za hrvatsku atletiku. U Barceloni 2010. imali smo zlatne medalje Sandre Perković i Blanke Vlašić, a u Bavarskoj je taj učinak nadmašen. Sandra Perković se i dalje ne zaustavlja, šesti je put zaredom osvojila europsku krunu i, uopće ne sumnjamo, odmah krenula s planovima za lov na sedmu.

image

Filip Mihaljević

MATIJA DJANJESIC Cropix

Filip Mihaljević u Münchenu je došao do prvog velikog zlata u karijeri, stigla je nagrada za sve godine napornog rada i odricanja, nagrada koju je div iz Livna u potpunosti zaslužio. Bio je najbolji europski bacač kugle i na dvoranskom SP-u u Beogradu ove zime, i na SP-u u Eugeneu u srpnju, a u konačnici je potvrdio da je najbolji i na kontinentalnoj smotri, te usput bacio drugi rezultat karijere (21,88).

I premda ja kronološki prva došla do medalje u Münchenu, ostavili smo Mateu Parlov Koštro kao šećer za kraj. Njezino je srebro u maratonu doista nešto posebno, nešto što nikad ranije nismo imali. Medalja koju su se malobrojni usudili prognozirati, medalja u brutalno teškoj disciplini, odvela je Mateu u društvo velikana hrvatske atletike.

Kad ovome dodamo i da je Sandra u Eugeneu osvojila srebro, svoju petu medalju na svjetskim prvenstvima, što nije uspjelo nijednoj diskašici u povijesti, te kad spomenemo i dva odličja na mlađejuniorskom EP-u (zlato Jane Koščak u sedmoboju i bronca Lare Jurčić na 200 m), možemo reći da je ovo stvarno bila velika sezona za hrvatsku atletiku.

image

Matea Parlov Koštro

RONALD GORSIC Cropix

Godina rekorda

Kad su u pitanju svjetski rekordi, ove se sezone nastavilo u ritmu prošle. I uglavnom su ih rušili “stari poznanici”, osim kad je u pitanju Tobi Amusan, 25-godišnja Nigerijka koja je u polufinalu SP-a istrčala 100 m prepone za 12.12 sekundi i tako za osam stotinki popravila svjetski, te za čak 28 stotinki osobni rekord. Trčala je u finalu još brže, ali ipak uz prejak vjetar u leđa (2,5 m/s).

Priča godine ipak je nevjerojatna Sydney McLaughlin koja je na SP-u četvrti put u 13 mjeseci srušila svjetski rekord na 400 m prepone, a tih 50.68 je toliko čudesan rezultat da bi s njime bila sedma u finalu na čistih 400 metara. Vlastiti svjetski rekord, star manje od mjesec dana, popravila je za čak 73 stotinke. U tek nešto više od godinu dana Amerikanka je postala prva žena koja se spustila ispod 52 sekunde i ispod 51 sekunde, a sad već najavljuje mogućnost prebacivanja na 400 m ili 100 m prepone.

image

Sydney Mclaughlin

JIM WATSON Afp

I čudesni Mondo Duplantis je stara priča. Švedski motkaš je zatvorio SP u Eugeneu preskočivši 6,21 m i tako za centimetar popravio rekord koji je postavio u ožujku kada je na sličan način zaključio spektakl u Beogradu, postavši svjetski dvoranski prvak. I koji tjedan ranije je u glavnom srpskom gradu rušio svjetski rekord (6,19), tako da ih ove godine na kontu ima tri, a u kroz karijeru pet. Za njega granice jednostavno ne postoje.

Slično se može reći i za troskokašicu Yulimar Rojas koja je, također na SP-u u Beogradu, skočila 15,74 m i tako za sedam centimetara nadmašila svoj rekord iz Tokija. Skok preko 16 metara koji se još donedavno činio nezamislivim, uz djevojku iz Venezuele više ne djeluje nimalo neostvarivo.

Supermame i vladarice tartana

Teško je pronaći prave riječi kojima bismo opisali veličinu 35-godišnje jamajčanske munje Shelly-Ann Fraser-Pryce. U Eugeneu je peti put postala svjetska prvakinja na 100 metara, a time i jedina žena u povijesti atletike s pet svjetskih kruna u jednoj pojedinačnoj disciplini. Od ranije ima i dva olimpijska zlata na stotki, a ove godine drži osam najboljih rezultata na svjetskoj ljestvici, pri čemu je čak sedam puta trčala ispod 10.70, što nijednoj atletičarki u povijesti nije uspjelo.

image

Jamaica‘s Shelly-Ann Fraser-Pryce celebrates after victory in the women‘s 100m final during the Diamond League athletics meeting at Stadion Letzigrund stadium in Zurich on September 8, 2022. (Photo by Fabrice COFFRINI/AFP)

FABRICE COFFRINI Afp

Mnogi su naivno mislili da se neće moći vratiti na istu razinu nakon što je 2017. rodila sina Zyona, ali Shelly-Ann nikad nije bila bolja. A sve se isto odnosi na još jednu supermamu Faith Kipyegon koja je 2018. rodila kćer Alyn. Nakon dva olimpijska zlata na 1500 metara, 28-godišnja Kenijka je u Eugeneu došla i do drugog naslova svjetske prvakinje, čime je potvrdila da je najveća svih vremena u ovoj disciplini. Prije nekoliko tjedana u Monacu je istrčala 3:50.37 i ostala samo 30 stotinki “kratka” za svjetskim rekordom, ali sasvim sigurno neće tako lako odustati.

Europa uzvraća udarac

Iako je Europa generalno podbacila na SP-u u Eugeneu (samo Poljska je bila u Top 10 na ljestvici medalja), na 1500 i 5000 metara kod atletičara dogodila se situacija koja je pravi raritet. Senzacionalno zlato na 1500 metara osvojio je Britanac Jake Wightman što je bio prvi naslov za Europu u toj disciplini nakon 39 godina. I ne samo to. Europljani su u tom finalu zauzeli prvih pet mjesta što se na srednjim i dugim prugama nije dogodilo također od 1983. i finala na 3000 m zapreke. Olimpijski pobjednik u ovoj disciplini, Norvežanin Jakob Ingebrigtsen, ovaj se put utješio zlatom na 5000 m i postao prvi svjetski prvak rođen u Europi nakon Irca Eamonna Coghlana 1983. Nećemo olako zaključiti da je ovo kraj afričke vladavine na srednjim i dugim prugama, ali pokazalo se da ipak i Europljani imaju što za reći.

Amerikanci ponovno kraljevi sprinta

Dugo su Usain Bolt i njegovi prijatelji s Jamajke nabijali frustracije Amerikancima i udarali ih tamo gdje najviše boli. I onda kad je Bolt otišao i kad se činilo da će američki sprinteri ponovno zavladati, na OI u Tokiju im je zlato na stotki uzeo Talijan Marcell Jacobs, a na 200 metara Kanađanin Andre de Grasse. U Eugeneu su se Amerikanci napokon u potpunosti vratili na sprintersko prijestolje i to u velikom stilu. Postali su prva nacija u povijesti koja je osvojila svih šest medalja na 100 (Kerley, Bracy, Bromell) i 200 metara (Lyles, Bednarek, Knighton) i u svom prepoznatljivom stilu već poručuju svijetu da ih još dugo nitko neće skinuti.

Stižu novi klinci

I ova nam je sezona donijela neke nove klince na velikim postoljima, mladiće i djevojke koji bi trebali nositi kraljicu sportova u idućim godinama. Spomenut ćemo najprije Amerikanca Erriyona Knightona (18) koji je trčao 19.49 na 200 metara, što je peti rezultat u povijesti, a kasnije je osvojio i broncu na SP-u. Tu je i 19-godišnji Mykolas Alekna, sin velikog litavskog diskaša Virgilijusa, koji je u tatinoj disciplini ove godine osvojio svjetsko srebro i europsko zlato. Kad su u pitanju atletičarke, veliki su iskorak napravile dvije djevojke iz Srbije - Adriana Vilagoš (18) je nakon dva naslova svjetske juniorske prvakinje osvojila i europsko seniorsko srebro u bacanju koplja, a Angelina Topić, kći proslavljenog visaša Dragutina, sa samo je 17 godina uzela broncu u skoku u vis.

image

Erriyon Knighton

DIRK WAEM Afp

Europski show veći od svjetskog

Iako su, logično, europska prvenstva manje kvalitetna natjecanja od svjetskih, posljednja dva europska prvenstva bila su daleko veći spektakli od zadnja dva svjetska. A to je nešto što bi itekako trebalo zabrinuti čelnike Svjetske atletske federacije (WA). EP 2018. održano je u Berlinu, a ovogodišnje u Münchenu i u oba su navrata Nijemci napravili show, svaki je dan na stadionima bilo po nekoliko desetaka tisuća ljudi i atmosfera je bila sjajna. S druge strane, na SP-u u Dohi 2019. stadion je bio poluprazan, a ovogodišnje je SP održano na malom stadionu, posve neodgovarajućem za takav događaj, i to u globalno poprilično nepoznatom, premda za američku atletiku važnom Eugeneu. Žele li čelnici WA-a dobro atletici, morat će se ugledati u Europu i davati domaćinstva gradovima i zemljama s većom sportskom kulturom i adekvatnijom infrastrukturom.

Linker
16. rujan 2022 17:05