Iz današnje nam perspektive djeluje gotovo nezamislivo da smo nekad imali takvog trkača. Iz današnje perspektive, iz koje se u Hrvatskoj ne nazire neko ozbiljno ime u trčanju, ozbiljno u smislu borbe za medalje na međunarodnoj razini. A takvo stanje traje zapravo već više od dva desetljeća, još od vremena Branka Zorka. Doista, djeluje nam nezamislivo da smo imali nekoga poput Franje Mihalića, čudesnog atletičara rođenog u Velikoj Ludini pored Kutine, čovjeka koji je osvojio olimpijsko srebro, koji je pobjeđivao u maratonima diljem svijeta, od Atene i Moskve, pa sve do onog najslavnijeg u Bostonu. Upravo pobjeda u toj utrci, koja je pokrenuta 1897., samo godinu dana nakon prvih modernih Olimpijskih igara, dogodila se na današnji dan prije 62 godine.
O Mihalićevom srebru na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. ispričano je puno priča, ali ta pobjeda na Bostonskom maratonu nekako je uvijek bila u drugom planu. A ne bi trebalo biti tako jer Boston u maratonskom svijetu ima kultni status. Riječ je o najstarijem maratonu na svijetu koji se održava svake godine, o maratonu na kojem je prestiž i nastupiti, a o pobjedi da i ne govorimo. Istina, u Mihalićevo su se doba tek polako počeli probijati trkači iz Afrike, koji su s vremenom postali praktički nepobjedivi u maratonu, ali i tada je konkurencija bila iznimno jaka, a trijumf u srcu Massachusettsa je imao poseban status.
Jura je bio najspremniji
Tog 19. travnja 1958. na ulicama Bostona se okupilo oko 300.000 ljudi, većina s nadom da će vidjeti novu pobjedu svoga miljenika, branitelja naslova Johna J. Kelleyja. No, planove mu je pokvario proćelavi 38-godišnjak iz Jugoslavije, tada već više godina član beogradskog Partizana. O Mihalićevom su trijumfu pisale sve američke novine, a najopsežnije ugledni Boston Globe koji je posvetio veliki prostor “tihom čovjeku bez emocija”.
Mihalić je pobijedio u vremenu 2;25:54, ostavivši Kelleyja gotovo pet minuta iza sebe (2;30:51), a trećeplasiranog Finca Eina Pulkkinena više od 11 minuta (2;37:05). U vrlo toplom travanjskom danu, u kojem je temperatura pred kraj utrke narasla do 29 Celzijevih stupnjeva, što je za maraton paklena vrućina, popularni Jura se daleko najbolje snašao. I očito najbolje pripremio.
- Mihalić mi je pokazao nešto korisno danas - pustinjsko pokrivalo za glavu. Mislio sam da mogu pobijediti, ali onda me sunce udarilo u glavu poput sjekire - žalio se nakon utrke Kelley.
A što je to na glavi imao Mihalić? Kako je pisao Boston Globe, jugoslavenski je maratonac ujutro prije utrke provirio kroz prozor svoje hotelske sobe i procijenio da će sunce biti jako. Uzeo je iglu i konac, sa stola pokupio platneni ubrus i prišio ga za štitnik za sunce. Ova neobična instalacija, s kojom je nalikovao francuskom legionaru, prekrila mu je ćelavi dio glave i vrat i pomogla mu da zaustavi udar sunca. Pokrivalo je bacio manje od kilometar prije kraja utrke, a kasnije je pojasnio:
- Izgledalo bi ružno da sam s time ušao u cilj.
Nije se morao okretati
Iako je dio američkih medija pisao da Mihalić voli vrućinu, jer je često trenirao na visokoj temperaturi, a u sličnim je uvjetima osvojio i olimpijsko srebro dvije godine ranije, to baš i nije bilo točno.
- Bilo je prevruće za mene, preferiram trčati po puno hladnijem vremenu. Kao i ostali, siguran sam. Mislio sam da ću kolabirati u posljednjih 100 metara - priznao je nakon utrke okupljenim novinarima.
Volio ili ne vrućinu, Mihalić joj se u svakom slučaju najbolje prilagodio. Rješavao se na stazi jednog po jednog suparnika, a posljednji su ostali Pulkkinen i Kelley.
- Protiv trkača njihove kvalitete ništa ne možete uzeti zdravo za gotovo. Trčao sam lagano 15 kilometara na čelu, a tek kad me je Pulkkinen pritisnuo, ubrzao sam. Nakon što smo prošli pola staze, uspjeli smo se riješiti Pulkkinena, a ubrzo nakon toga sam osjetio i da je Kelley umoran, pa sam opet ubrzao - pričao je kasnije Mihalić.
Posljednjih je sedam kilometara do cilja trčao sam, a novinari su primijetili da se nijednom nije osvrnuo da pogleda približava li mu se netko od konkurenata.
- To je nešto što jednostavno osjećate na temelju iskustva. Puno ranije sam osjetio da Kelley više nije u stanju ubrzati, to mi je bilo dovoljno. Da mi se kojim slučajem opet približio, čuo bih njegove korake iza sebe.
Boston Globe ga je proglasio prvakom kamena lica. Nasmijao se, stoji u izvještaju, tek na inzistiranje fotografa i na pitanje o djevojci.
- Sretan sam, ali jednostavno sam takav da to ne pokazujem - pojašnjavao je Mihalić, priznavši da mu je dugo želja bila doći u SAD i trčati u Bostonu.
Troškove puta mu je, pisali su lokalni mediji, na kraju pokrio jedan član Bostonske atletske unije (BAA) koji je želio ostati anoniman. Mihaliću je lovorov vijenac oko vrata stavio gradonačelnik John B. Hynes. Dobio je i medalju i to je bilo to.
- U to vrijeme je bilo zabranjeno primati novac. Nagrade su bile medalja, kristalna vaza ili pehar. Danas je u Bostonu nagrada za pobjedu 100.000 dolara, plus automobil, a za rekord staze još 50.000 dolara. Rodio sam se prerano, danas bi mi bilo dovoljno da budem na dva-tri maratona prvi i da riješim egzistenciju - pričao je Mihalić puno godina kasnije.
Zanimljivo, i o ono se vrijeme, baš kao i danas, puno pričalo o obući maratonaca. Stanoviti Korejac Bok Suk Shim je trčao u tenisicama s posebnim potplatom, a dr. David Geddes sa Sveučilišta Brigham Young, koji je nekoliko godina proučavao obuću trkača, rekao je da bi Mihalić u takvim tenisicama bio bi tri minute brži.
Tenisice od pola kile
- U moje vrijeme nije bilo opreme kao danas i sve je bilo puno teže. Danas je sve nekako humanije, bolje i lakše za atletičare. Tada je bilo samo pet okrepnih stanica, prva tek na 15. kilometru, a sada ih je pet puta više. Osim toga, trčao sam u tenisicama od pola kile, to su bile neke divljakuše, a sada se rade specijalne od 200 grama. I hlačice, i majice, sve je kvalitetnije nego onda - isticao je desetljećima kasnije Mihalić, ni se sluteći da će proizvodnja opreme toliko napredovati da ćemo 2019. dobiti prvog čovjeka koji je istrčao maraton za manje od dva sata.
Baš zato je tih bostonskih 2;25, po spomenutoj vrućini i u opremi nezamislivoj za današnje prilike, bio impresivan rezultat. Pa i danas, šest desetljeća kasnije, uz sav silan napredak tehnologije, najbolji hrvatski maratonci ne trče puno brže. Velik je, istinski veliki sportaš bio Franjo Mihalić. Prvak kamena lica iz male moslavačke općine ostavio je dubok trag u svjetskoj atletici.
Let preko stola, pa jurnjava do olimpijskog srebra
Mihalić je 1953. osvojio zlato u Parizu, na preteči današnjeg Svjetskog prvenstva u krosu. Bila mu je to prva velika međunarodna pobjeda. Pobjeđivao je nakon toga dvaput na slavnoj Silvestarskoj utrci u Sao Paulu, pa na maratonima u Ateni, Moskvi i Bostonu, a vrhunac karijere mu je bilo olimpijsko srebro 1956. Trčalo se po velikoj vrućini i maratonci su jedva dočekali prvu okrepnu stanicu.
- Nas 40-ak bilo je u vodećoj skupini. Svi smo pojurili prema stolu s vodom, ja sam bio ispred svih, ali netko me gurnuo i ‘zaplivao’ sam preko stola i srušio sve čaše. Ležao sam u šoku, nisam znao što sada da radim, je li gotovo. Oni najbrži su mi pobjegli oko 200 metara, ali odlučio sam pokušati i stigao sam ih nakon šest kilometara. Došao sam na drugo mjesto iza Francuza Alaina Mimouna. Iza mene je bio glasoviti Emil Zatopek, nekoliko Rusa, Afrikanaca, Nijemaca... I tada sam napravio veliku pogrešku. Umjesto da krenem za Mimounom, čekao sam Zatopeka i druge da mi se pridruže, ali oni me nisu mogli pratiti i Francuz je pobjegao još dalje. Nisam ga uspio stići - prepričao je svojedobno Mihalić.