Hrvatska je prvi put od Helsinkija 2005. ostala bez odličja na jednom SP. Niz je u Osaki 2007. otvorila Blanka Vlašić povijesnim zlatom u skoku u vis, nastavila ga je u Berlinu dvije godine kasnije, potom joj se priključila, a kasnije i preuzela palicu, kraljica diska Sandra Perković, dok pamtimo i bljesak Stipe Žunića, našeg jedinog muškog osvajača medalje, u Londonu 2017. Ukupno deset medalja - po četiri zlatne i srebrne, te dvije brončane. Do daljnjega će ta brojka biti u mirovanju...

S obzirom na njihove ovosezonske rezultate i na druge okolnosti poput ozljeda (Perković, Tolj, Pravdica), učinak hrvatskih atletičara u Budimpešti je više-manje bio unutar okvira očekivanog. Teško je zapravo reći da je itko od njih posebno podbacio, štoviše sedmero od osmero je u konačnici ostvarilo bolje plasmane od onih koje su imali na listi prijava za SP. Jasno je da svi uvijek priželjkujemo više, jasno je da su neki od njih na temelju ovosezonskih ili prijašnjih rezultata i sami sanjali o nečem višem, ali atletika je toliko masovan i konkurentan sport da je proboj do medalje, finala ili top 10 plasmana brutalno težak.

Najbolji rezultati sezone

Najveći teret očekivanja opet je bio na našoj najboljoj atletičarki Sandri Perković koja taj teret nosi više od desetljeća. Osuđivati ili napadati je zbog petog mjesta mogu doista samo oni zlonamjerni. Ne samo zbog svega što je dosad osvojila, nego i zato što je na SP doputovala nakon dviju vrlo ozbiljnih ozljeda. Sandra je veliki borac i silno je željela nastupiti na SP-u, bila je uvjerena i da može do šeste medalje u nizu, ali ovaj put to ipak nije bilo realno. Bacila je najbolji rezultat sezone i u kvalifikacijama i u finalu, ali kvaliteta se i u disku proširila i s ovom razinom forme koju je uspjela izvući uza sve nevolje, to ipak nije bilo dovoljno za postolje. Ne sumnjamo uopće da će Sandra nakon ovoga još više gristi, a sačuva li zdravlje, povratak na daljine preko 68, a nadamo se i više metara, ne bi trebao biti upitan.

Filip Mihaljević je aktualni europski prvak u bacanju kugle, a u Budimpešti je bio drugi među Europljanima. Njegov status na Starom kontinentu, dakle, uopće nije upitan. Nije upitno ni da Filip spada u svjetski vrh što je potvrdio sedmim mjestom na ovom SP-u. No, za skok na svjetsko postolje ipak će morati napraviti još jedan ozbiljan korak naprijed. Upravo onakav kakav je u Budimpešti uspio Talijanu Leonardu Fabbriju koji je došao s osobnim rekordom od 21,99 m, pa u finalu bacio 22,34 i uzeo srebro. Filip još čeka takav iskorak i uvjeren je da ga ima, nadajmo se da će ga uskoro izvući iz sebe jer uz ovakvu konkurenciju kakva vlada u kugli, bez hitaca preko 22 metra se ne može snivati o svjetskoj medalji.

Sara Kolak, nekadašnja olimpijska pobjednica u bacanju koplja, na četvrtom je uzastopnom velikom natjecanju zapela u kvalifikacijama. Njezinoj se krizi ne nazire kraj premda ona sama kaže da se osjeća sjajno, da je zdrava, motivirana i optimistična. U protekle je četiri godine raskinula suradnju s tri trenera i sada uz podršku HOO-a radi u nekom vlastitom aranžmanu. Ovo je prva godina od 2014. da nije prebacila granicu od 60 metara i sve to skupa ne zvuči nimalo blistavo, ali Sara tvrdi da još nije rekla posljednju riječ. Zbog njezina potencijala, zbog svega što je dosad napravila, stisnimo palčeve da doista bude tako.

Bloudek ugodno iznenadio

Od ostalih naših predstavnika, spomenimo još da je diskašica Marija Tolj imala velikih problema s leđima ovog ljeta i finale joj je ovaj put ostalo nedohvatljivo, a kao najugodnije iznenađenje ćemo istaknuti Marina Bloudeka koji je imao 53. prijavljeni rezultat na 800 m, a kvalifikacije je okončao na 26. mjestu, čak i ispred aktualnog olimpijskog pobjednika Emmanuela Korira. Hrabro je trčao, čak i vodio u svojoj skupini nakon 600 m, ali nije izdržao. No, silno je napredovao ove godine i njegova ambicija da se još ovog ljeta spusti ispod 1:46 uopće ne zvuči nerealno.