Prošlo je odonda beskrajno dugih 140 godina, no tehnologiji usprkos, suvremeni čovjek u mnogim stvarima nije ni brži, ni efikasniji. Najplastičniji dokaz toga istinita je priča o obnovi Zagreba nakon potresa koji se dogodio 1880. godine, u kojemu praktično nije bilo kuće bez oštećenja, a brojni su istaknuti Zagrepčani, baš kao i ovi danas, istoga dana kad je zatreslo spakirali svoje najnužnije stvari te pohitali u kuće za odmor, ako su ih imali. Za današnje je prilike pritom najvažnije sve ono što se događalo neposredno nakon te razorne nepogode u 19. stoljeću - obnova grada promptno naložena od strane tadašnjega bana Ladislava Pejačevića, sistematično organizirana sanacija koja je, nedostatku novca i radnika usprkos, za rezultat imala povratak svih korisnika i vlasnika u njihove domove te na radna mjesta samo mjesec dana od te razorne nepogode, izuzev građevina koje su posebno teško stradale, poput crkve Svete Katarine, tadašnjeg Plemićkoga konvikta, a današnje gimnazije "Tituš Brezovački" na Gornjemu gradu, katedrale i pojedinih drugih sakralnih građevina.
Upravo tako - samo mjesec dana nakon dosad najtežeg potresa koji je zadesio Zagreb, sva su se djeca normalno vratila u sanirane škole, radnici na svoja radna mjesta, a u fascinantno kratkom roku gotovo sve stradale zgrade obnovljene su do razine da se spriječi njihovo daljnje propadanje, a potom hladne i smirene glave osmisli detaljan projekt potpunog saniranja. Da bi današnji Zagrepčani imali priliku uvjeriti se kako je model obnove Zagreba uspješno funkcionirao prije jednog i pol stoljeća pobrinuo se povjesničar umjetnosti i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Dragan Damjanović, koji je u časopisu Prostor objavio rad "Organizacija obnove Zagreba nakon potresa 1880. godine".
Cilj profesora Damjanovića, pojašnjava nam, bio je ispričati kako su se hrvatske vlasti pred kraj 19. stoljeća organizirale da bi sanirale grad koji je u tom trenutku brojao oko 30 tisuća stanovnika, ali i provjeriti koji su financijski model odabrali kao najbolji za obnovu, s kakvim su se susretali ograničenjima, na koji su način organizirani izvršavanje i nadzor radova, ali i kako su na cijeli projekt gledale i tad dosta glasne opozicijske struje.
"Bilo je to zapravo fascinantno, čitati kako su se uspjeli tako brzo organizirati, i to na način da su u samo 24 sata od ostataka žbuke i palog građevinskog materijala očistili praktično čitav grad, kao da se ništa nije dogodilo", prepričava nam Damjanović. Da, tih je davnih dana organiziranim gradskim vlastima na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Matijom Mrazovićem trebalo samo 24 sata da očiste ulice i sve putove oslobode za promet, a ta je brzina onomad bila slavljena čak i na stranicama dnevnih novina koje su, zajedno s materijalima iz Hrvatskog državnog arhiva, poslužili kao glavna dokumentacija u pisanju Damjanovićeva rada. Frapantno je međutim koliko se događaji iz 1880. poklapaju s ovim suvremenima: potres jačine oko 6,3 Richtera Zagreb je zadesio ujutro u 7 sati i 30 minuta, početkom studenoga, kad je grad polako prekrivala magla, a hladni se dani već zavukli među zidove. Srušene su brojne peći, zbog čega većina građana nije imala grijanje, a kako je zbog oštećenja Plinare morao biti isključen i plin, u većini domova nije bilo niti rasvjete pa je dobar dio obitelji već na sam dan nepogodne masovno počeo napuštati metropolu.
Vlada onodobne Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na čelu s banom Pejačevićem, piše Damjanović, reagirala je promptno: u 11.30 o potresu je obaviješten car Franjo Josip I., a već sljedećeg dana svim je šefovima javnih institucija izdana naredba o potrebi sanacije javnih ustanova jer su prijetile kiše i snijeg pa je bilo potrebno što prije reagirati i spriječiti daljnje propadanje objekata. Angažirani su i svi državni inženjeri koji su, podijeljeni u osam skupina, počeli radove na sanacijama javnih zgrada. Na nadzoru radova organiziran je i poseban odbor, a cilj je bio na objektima obaviti osnovne radove kako bi se građevine mogle opet početi koristiti, dok se cjelovita obnova trebala dogoditi u narednim mjesecima. S obzirom na tadašnji iznimno komplicirani sustav javnih institucija u Zagrebu, i obnova je, piše Damjanović, bila komplicirana jer je u gradu, osim Zemaljske vlade, stolovala još i vlada za Vojnu krajinu, zatim Carsko kraljevsko glavno zapovjedništvo, a ulogu su imala i tijela Zagrebačke županije te ministarstva i institucije sa sjedištima u Beču i Budimpešti.
Trebalo je popraviti zgradu Glavne državne blagajne i Financijskog ravnateljstva, stradalo je onda i sjedište vojnokrajinske vlade na Jezuitskom trgu, velika je oštećenja pretrpjela i kadetska škola na Novoj Vesi, kao i vojna bolnica u Vlaškoj ulici. Damjanović nam otkriva kako je grad i tad bio deficitaran po pitanju stručnog osoblja i radnika, zbog čega je ban Pejačević, četiri dana od potresa, suspendirao dio pravila vezanih uz izdavanje dozvola za rad kako bi se omogućilo da u Zagreb stigne stručna pomoć iz drugih gradova, a iz Beča su pak poslane i dvije satnije, Inženjerska i Pionirska, koje su također radile na raščišćavanju i obnovi javnih, ali i privatnih kuća. Na sam dan potresa, nastavlja Damjanović, Gradsko je poglavarstvo grad podijelilo u 12 kotara te u svaki od njih poslalo jednog do dva inženjera i gradska senatora kako bi se uspostavio stupanj oštećenja svake zgrade, među kojima i Augusta Šenou koji je bio zadužen za crkve, javne zavode i tvornice, dok su vodovod pregledali vijećnik Hudovski i inženjer Milan Lenuci. Slično kao i prije devet mjeseci, i tadašnji su stručnjaci pregledane zgrade označavali naljepnicama nazvanima "poglavarstvene obznane", a dio obitelji, zatečen u teško stradalim kućama, morao je biti deložiran, uglavnom u slobodne stanove u gradskom vlasništvu. Za mnoge kuće trebalo je i više od jednog pregleda, a stručnjaci su kućevlasnicima savjetovali i kako sami mogu provjeriti stanje zgrade - na pukotine je trebalo staviti traku papira te je pričvrstiti na suprotnim stranama pukotine, a ako bi papir kroz narednih šest do 12 sati puknuo, zgrada nije bila sigurna za stanovanje pa ju je trebalo napustiti.
Pojavila se potom i bojazan da bi hitna sanacija kao posljedicu mogla imati manipulaciju cijenama građevinskih radova, zbog čega je Gradsko poglavarstvo, već dan nakon potresa, donijelo uredbu o ograničenju cijena građevinskog materijala i radova, iako niti to nije u potpunosti spriječilo pojavu špekulanata. Na temelju prikupljenih podataka o stanju građevina, 11. studenoga formiran je na sjednici Gradskog poglavarstva građevno-eksekutivni odbor, ustanovljena je pri gradskoj vijećnici i stalna noćna služba koja je primala građane tijekom narednih 14 dana, no brzo se uspostavilo da grad nema dovoljno kadra za vođenje i nadziranje sanacije grada, zbog čega su u Zagreb pristigli inženjeri iz Graza, Ljubljane, Brežica i Celja, uz pomoć kojih je, zajedno s vojnicima spomenutih satnija, organizirano uklanjanje ruševina i osnovna sanacija. Svaki od pristiglih inženjera i članova satnije dobili su za osvježenje pola litre vina, a prema podacima koje je prikupio Damjanović, samo inženjerska satnija radila je na sanaciji 135 kuća, od čega ih je 45 učvršćeno, u potpunosti ili djelomično uklonjeno 13, a sanirano je i 53 zabatna zida te 137 dimnjaka. Neki su se zadaci pokazali prekompliciranim za satniju: recimo, i tad je bilo potrebno ukloniti vrh tornja katedrale, na čemu je radio Herman Bollé, dok je na rušenju franjevačke crkve angažiran bečki poduzetnik Oberhauser.
Građevno-eksekutivni odbor pak nadzirao je radove koje su građani obavljali na privatnim kućama, a nabavljali su i materijale - sve skupa, otkriva autor, ovaj je odbor za sanaciju grada pribavio 540 tisuća crepova, 9526 žljebnjaka, 231 nastavak za dimnjake, 100 komada holandskih vijaka za spone i 16 vagona vapna ukupne težine od čak 160 tisuća kilograma. Kako bi osigurali dovoljan broj radnika, na Glavnom je kolodvoru bila postavljena knjiga u kojoj su kućevlasnici mogli upisivati potrebu za radnicima, a radnici pak pronalaziti posao, a da bi sanacija što prije bila dovršena, Nadbiskupija zagrebačka odobrila je da se radi nedjeljom i praznicima, nakon što su radnici odslušali nedjeljnu misu. Damjanović piše da su zahvaljujući velikom priljevu radnika (sredinom studenoga u gradu se skupilo oko 2 tisuće tesara i zidara), vanjski dijelovi zgrada bili u osnovnim elementima sanirani do kraja studenoga, nakon čega se moglo početi raditi i na unutrašnjosti. Dio javnosti dosta je glasno kritizirao način kako se obavljala obnova - Franjo Rački smatrao je da se ona radi "na vrat, na nos", a mediji su prenosili kako je "u mnogih kućah treba gvozdenih veza, a zidar samo zamaše na oko pukotine". Damjanović napominje da su, neovisno o kritici, zgrade ipak bile dovoljno sanirane da se u njima može proboraviti zima pa se velik dio tih "potresnih izbjeglica" u svoje domove vratio krajem 1880. godine.
Zanimljivo je bilo proučavati i financijski model tadašnje sanacije grada: ukupna šteta bila je procijenjena na 3,2 milijuna forinti od čega se na Zagreb odnosilo 2,2 milijuna, no kako je ukupni državni budžet u to doba jedva dosezao 3,5 milijuna dok je gradski bio tek na 586 tisuća, vlasti su se suočile s pitanjem: s kojim sredstvima pokriti obnovu? Statistika je pokazivala da je 845 zgrada u potresu oštećeno na način da šteta nadmašuje njihov ukupni godišnji dohodak, za više od 400 šteta je iznosila oko 40 posto godišnjeg dohotka dok je manjih šteta imalo još četiristotinjak zgrada. Gradska blagajna bila je prazna pa je gradonačelnik Mrazović bana odlučio zamoliti dozvolu za podizanje zajma od 100 tisuća forinti te još dodatnih milijun, no Pejačević taj je zahtjev odbio smatrajući kako neće moći vraćati zajam, a da ne podigne poreze onima koji su najviše stradali. Zajam od milijun forinti doista je i odobren četiri mjeseca od potresa, a ubrzo potom izabrano je i povjerenstvo koje je koje je dijelilo zajmove i koje je u tom obliku radilo sve do kraja 1882. Sve su značajnije tiskovine u to doba pratile sanaciju Zagreba koristeći svaku priliku za dnevnopolitičke obračune, a neke među njima, poput Pester Journala, tvrdile su čak da je potres Hrvatima došao kao božja kazna "za podkapanje ugarskog integriteta".
Pa ipak, puno je više bilo onih koji su stradanje grada odlučili potpomognuti kakvom donacijom pa je takvim putem prikupljeno čak 235 tisuća forinti dok je druga vrsta pomoći došla u obliku poreznih olakšica - kućevlasnici su, piše Damjanović, dobili oslobođenje poreza od 3 do 12 mjeseci ovisno o stupnju oštećenja, a zagrebački su investitori, oni koji se odluče na izgradnju novih zgrada, bili oslobođeni plaćanja poreza na period od 16 godina. Za današnju raspravu o tome tko bi trebao snositi trošak sanacije grada - država ili privatnici - bit će zanimljivo znati da su i onomad najveći dio troškova obnove privatnih kuća na kraju snosili građani, a sakralnih objekata - crkve. Treba ipak priznati, napominje ovaj stručnjak, da je obnova iz 19. stoljeća u mnogočemu neusporediva s današnjom.
"Stari Zagrepčani, naime, nisu znali za protupotresnu gradnju čime je sanacija objekata bila znatno jednostavnija, a time i brža, a ne treba zanemariti niti da su gabariti grada bili znatno manji nego što su danas. Pa ipak, obnova je i u tim okvirima bila vrlo efikasna i organizirana te je na kraju potaknula gospodarstvo obzirom da su građani, zahvaljujući zajmovima za obnovu, u doba u kojem nije bilo dovoljno gotovog novca, uspjeli doći do gotovine pa se taj novac ulio u tadašnje ekonomiju i pomogao njezinom rastu", ističe Damjanović napominjući kako obnova u slučajevima ovakvih katastrofa treba biti što brža i efikasnija.
"Nažalost, kod nas se predugo čeka da se napravi makar i ta osnovna obnova jer čekanje može doprinijeti daljnjem propadanju objekata. Iznimno je važno da ta obnova krene što prije. Osobno, očekivao sam da će radovi na osnovnoj sanaciji biti završeni daleko brže. Da jesu, možda bi se izbjegao dio šteta nastalih u potresu od 29.12.", upozorava profesor Damjanović. Vodimo li ovim iskustvom i suvremena bi sanacija Zagrebu mogla donijeti prosperitet i bolje dane, da ne spominjemo razrušenu Petrinju. Samo da se na njih od puno pričanja - ne zaboravi.