Estervan je prestala sanjati. Zadnje tri noći, koliko spava u sisačkoj Sportskoj dvorani Brezovica, izgubila je snove, ali se ne žali. Spava s majkom i četvero braće i sestara, na dva spojena kreveta, poput onih bolničkih. Tu je i beba od 11 mjeseci. Sirijska su obitelj, prije pet godina pobjegla od rata u Hrvatsku. "Spavaću sobu" na Silvestrovo dijele s još oko 140 nevoljnika koji su u razornom potresu ostali bez doma.
Srbi, Hrvati, Muslimani, eto i Sirijci, dvije obitelji, svi zajedno pod istim, visokim krovom sportske dvorane, okruženi drvenim tribinama. Nema na njima nikoga, ali lako se može zamisliti pljesak koji dopire s njih za ove ljude na parketu.
Nitko ne izgleda nervozno, problema nema. Jedni s drugima dijele sve.
Estervan ima dvanaest godina, ide u školu, nedostaju joj prijatelji. Prvi je razred završila doma, u Siriji. Maloj Sirijki najdraži je predmet glazbeni, a najljepša pjesma su joj božićni "Zvončići".
- Od svega što sam ostavila kući najviše mi je žao školskih knjiga - vrlo je mirna ova lijepa sirijska djevojčica. Jedina u svojoj obitelji govori hrvatski.
Gospođi Katarini je još malo pa devedeseta. U kutu manje dvorane napravila je pravi obiteljski kutak za sebe, kćer i zeta te za onu koju svi posebno paze, psicu Tiju. Glava obitelji, Katarina, vodi računa o svemu, svako malo nešto "pospremi", poravna deke na strunjačama na podu. Dobre je volje, žao joj je samo što nema kolača, koji su ostali u prevrnutom, zatrpanom gredama sa stropa hladnjaku u njezinu stanu u prizemlju sisačke stambene zgrade.
- Ispekla sam kuglice, šape, one micike s orasima, pa neke kremaste s čokoladnom kremom - priča i pokazuje nam u mobitelu slike kolača koje je ispekla, ali ne i probala baka Katarina.
Želje
Kad se pomaknula ispod štoka, gdje je znala da treba stati kad "počne tresti", zgrabila je mobitel i izjurila iz stana. Lijekove nije uzela, nije zatvorila plin. Sad na Smartphoneu igra "osmosmjerke" i provjerava na internet bankarstvu jel' platila sve račune.
- Što si želim za novu godinu? Kada se ujutro probudim da shvatim da je sve bio san - kaže dok malo poravnava jastuk na kćerinu "krevetu", koja je vani u šetnji s Tijom. Otkad je u dvorani, Tia je od vesele trogodišnjakinje, sklone nepodopštinama, postala vrlo miran pas. Niti jednom u dvorani nije zalajala.
Lea Blažević, volonterka, provjerava treba li nešto njoj i ostalima u ovoj manjoj, pa i toplijoj dvorani od velike. Tu su se ljudi koliko-toliko raskomotili, u drugoj spavaju s kapama na glavi. Maske nemaju, teško se držati epidemioloških mjera. Nova godina nikoga ne zanima. Iako, sretni su jer su se riješili "proklete 2020.". Tri su bebe ovdje. Zajedno liježu djeca i starci. Mršavi starac u prugastom puloveru pita malo kruha. Ima mesni doručak, pa da večera. Donose mu punu vrećicu, uzima krišku i zahvaljuje. Dovoljno mu je, kaže. Pokraj kreveta ima kutiju cipela i u njoj svu imovinu.
Stanari se izmjenjuju. Druže se. I susjedi, koji nikad dosad nisu našli vremena zajedno popiti kavu, a desetljećima žive u istom ulazu, jedni drugima pokazuju slike svoje unučadi. Korona ih je još više udaljila. Potres ih je, pak, spojio u silvestarskoj noći. Volonteri im kuhaju kavu.
Supružnici Muharem i Danica Arifagić, Neda Čelić i Vesna Batinjac sjede oko improviziranog stola i druže se.
- Imamo veliku kuću u Topuskom, bio sam autoprijevoznik, imao svoj obrt. U lipnju sam otišao u mirovinu i kupio stan u Sisku da se u ovim godinama ne moram mučiti s drvima za loženje. Pa, eto, da zime provodimo u sisačkoj garsonijeri. U lipnju smo je kupili, danas je više nemamo - smije se Arifagić. Što će, kaže, plakati ne vrijedi.
Kapetan broda
Lei je drago vidjeti da ljudi nisu tužni, da se druže, i žao što su mnogi ostali u šatorima ispred svojih kuća, radije nego da su došli tu, na toplo.
- Kao kapetani broda su. Tone kuća, tonemo i mi. Žao nam je, jer ovdje im možemo osigurati medicinsku pomoć, hranu, sve što im treba - kaže Lea, volonterka od petog osnovne. Studira pravo i na pomaganje je, kaže, "nagoni adrenalin".
Desetogodišnja Violeta pazi na sestre i brata, Vanesu, Valentinu i Želimira. Nek' se majka malo odmori. Tek su nedavno stigli. Mama i tata četiri noći nisu spavali, bojali su se zaspati zbog djece. - Ako dođe ponovno, da ih stignemo iznijeti - kaže otac Stanislav.
- Sad mi je drago što sam ih doveo, imaju svoj mir, mogu spavati. Kod kuće nisu spavali, bojali su se - zaključuje. Ni Violeta se ne žali.
- Meni je tu super. Fali mi doma, u kuću ne mogu. Ali najviše mi fali moja baka, koja stanuje tri kuće dalje. Baka Stana je ostala doma - žao je Violeti što ne može biti s bakom u silvestarskoj noći. Tata obećava da će je čim se ujutro, u novoj godini, probude, odvesti da baki čestita novu godinu.