Na kraju je to bila “najgore čuvana tajna” jer prije nego je u srijedu Renault izašao sa službenom potvrdom da će Fernando Alonso opet voziti Formulu 1 s njihovom momčadi, svi su ionako barem dan ranije već čuli vijest.

Ali, to svejedno neće umanjiti značaj povratka jednog od najboljih vozača moderne Formule 1, a svakako 21. stoljeća. Španjolac, koji će ovoga mjeseca napuniti 39 godina, napustio je oktanski cirkus na kraju 2018., ali je uvijek držao vrata otvorenima za eventualni povratak. I, eto, nakon tri godine - toliko će ukupno proći prije nego se doista vrati 2021. - našao je “vrata” kroz koja će se opet vratiti na stazu.

- Renault je moja obitelj, moje najdraže uspomene s osvajanjem dva naslova prvaka vezane su za ovu momčad - poručio je Alonso u objavi za medije: - Zato se s velikim ponosom i veseljem vraćam u momčad.

Imati Fernanda Alonsa u Formuli 1 svakako je veliki dobitak za sport jer osim što se radi o briljantnom vozaču, riječ je i o osobi koja ima vojsku navijača, medijski je vrlo zahvalan i definitivno će izazvati pozitivan efekt po pitanju interesa za F1. S njim nikad nije dosadno, bilo da je to zbog njegovih vožnji, bilo zbog toga što praktički posvuda unosi teatralnost svojom osobnošću.

Iz Formule 1 je otišao na koncu 2018. godine, jer su pet godina u Ferrariju pa četiri godine u McLarenu prošle bez toliko željene titule prvaka da je jednostavno digao ruke od svega i napustio F1.

- Te su mu godine izvan F1 koristile. Prošao je detoksikaciju, pročistio se i sad je opet pun motiva, spreman za vratiti se - rekao je kontroverzni Flavio Briatore.

Nekadašnji Alonsov menadžer oduvijek je pa i danas vrlo blizak Španjolcu, koji, pak, ima neizmjerno povjerenje u starog talijanskog lisca. To datira iz prvog “mandata” u Renaultu kada su surađivali zajedno i kada su osvojili dva naslova svjetskog prvaka (2005. i 2006). I nisu to bile samo “obične” titule, već titule kojima su s trona skinuli, vjerovalo se tada, nedodirljivi tandem Michaela Schumachera i Ferrarija.

Majstor za volanom

Upravo su ti uspjesi dignuli Alonsa u nebesa, zagarantirali mu vječnu slavu jer tko god je uspio pobijediti Schumachera nije ni zaslužio ništa manje. Trebao je to biti samo početak “svemirske” karijere budući da je Alonso 2006. bio već dvostruki svjetski prvak, a imao je samo 25 godina.

Međutim, poslije toga kreće druga faza karijere koja je obilježena krivim izborima, kiksevima, poremećenim ljudskim odnosima i “spaljenim mostovima” koje je ostavljao iza sebe.

Odlazak u McLaren 2007. bio je razuman jer to je bila tada top momčad, no brzo se opekao s principijelnim Ronom Dennisom, šefom McLarena. Eskaliralo je toliko da je nakon samo godine dana izgubio ugovor. Renault ga je primio natrag, ali momčad je već bila u silaznoj putanji pa mu je poslužila tek kao prijelazno razdoblje dok si nije iskamčio mjesto u Ferrariju.

S talijanskom momčadi je blistao, ali nažalost samo on, ne i scuderia koja u pet godina nije uspjela izgraditi pobjednički bolid kojim bi konkurirao Red Bullu i Vettelu. Doduše, svejedno je dva puta bio blizu nove titule prvaka, ali ostao je kratak za ukupno mizernih sedam bodova.

Izgubio je strpljenje pa otišao opet u McLaren, no tek se ta odluka pokazala kao fijasko. Pet mučnih godina obilježili su veliki neuspjesi i vrijeđanja Hondinih motora, što će mu se kasnije na više razina vratiti kao bumerang.

Ponosni Japanci, naime, nisu mu mogli zaboraviti, pa ni oprostiti konstantne uvrede pa su mu za utrku 500 milja Indianapolisa stavili veto na prelazak u top momčad koja koristi, eto, njihove motore. Iz istog razloga onemogućen mu je i dolazak u Red Bull protekle sezone...

Slično ga je blokirao i Mercedes. Naime, 2007. je u McLarenu, koji je tada koristio Mercedesove motore, raskrinkao veliku špijunsku aferu (Stepneygate) zbog koje je momčad morala platiti 100 milijuna dolara. Dobar dio toga je “pokrio” Mercedes, pa zato kada je Alonso desetak godina kasnije poželio doći u njihovu momčad, i Nijemci su mu dignuli rampu zbog “grijeha prošlosti”.

Alonsu, dakle, svakako manjka diplomatskih manira, što za temperamentnog južnjaka nije iznenađenje, no talent i sposobnosti koje posjeduje kada sjedne u bolid, uzme volan u ruke i makne se od F1 “politikanstva” nešto je što se rijetko viđa, u to nitko ne dvoji.

I zato će biti užitak gledati ga opet od 2021. “na poslu” jer tu mu je malo tko ravan. Međutim, i pored toga se treba zapitati - zašto? Zašto se vraća, što mu to treba? I, pogotovo, zašto u Renaultu?

Opet kriva procjena?

Dobro, druge momčadi ga očito nisu željele, ali ako je već napustio F1 svijet ogorčen što se utapa u prosječnosti, a zanimaju ga samo pobjede, postolja i titule, zašto se vraća s momčadi koja ne nudi ništa više od toga? Hoće li i ovo biti jedna od njegovih krivih procjena, hoće li mu se kasnije prigovarati da je bilo bolje da je ostao u mirovini?

Možda i sada želi Renault iskoristiti samo kao međustanicu, pa se nada da će se negdje otvoriti? Ili možda zna nešto više i da se Renault ozbiljno priprema za veliku promjenu pravila od 2022. pa će se strpiti do tada?

- Napredak koji je momčad napravila preko zime daje im kredibilitet za dostizanje ciljeva u 2022., a ja ću svojim iskustvom pokušati pomoći koliko god mogu. Momčad želi i ima sredstava za vratiti se na postolja, a to želim i ja - podvukao je Alonso.

Možda mu je jednostavno dosadno? Voziti Dakarski reli, 24 sata Le Mansa ili Indy 500 sve zajedno mu ne oduzima više od mjesec-dva godišnje, pa ima viška vremena. Ili si želi dati još jednu priliku da ispuni svoju davnu želju - osvoji treći naslov prvaka kako bi se izjednačio sa svojim idolom Ayrtonom Sennom?