Roberto Cammarelle, danas 42-godišnjak, bio je "netko koga se trebalo bojati". Ledeno hladan taktičar koji je secirao suparnike u teškoj kategoriji, ali je odbio tražiti "osvetu" nad Anthonyjem Joshuom. Rus Aleksander Povjetkin bio je jedan od rijetkih suparnika koji je mogao nadmudriti i nadmudrio je Cammarellea. Svaka borba završila je porazom za ovog Talijana, uključujući i polufinale Olimpijskih igara 2004. u Ateni kada je na koncu osvojio broncu. No, izostanak Rusa u Pekingu, na Igrama 2008. otvorio je put Cammarelleu da u olimpijskom finalu zaustavi Zhilei Zhanga. Da, upravo onog boksača koji je nema davno bio suparnik našem Hrgoviću. Cammarelle je prije OI u Pekingu osvojio bio zlato na SP u Chicagu, a godinu nakon Pekinga dodao je i još jedno svjetsko amatersko zlato u Milanu. U Bakuu ga je na SP 2011. izbacio Anthony Joshua, s kojim će samo godinu dana kasnije ponovo "ukrižiti" rukavice i to u finalu olimpijkog turnira u Londonu.
Ponovo je A.J. bio bolji. Nakon Londona 2012., Cammarelle se borio u ringu još četiri godine, no boksu nije okrenuo leđa. Danas je direktor talijanskih boksačkih reprezentacija i veleposlanik talijanskog boksa. Sasvim razumljivo jer se radi o jednom od najboljih talijanskih amaterskih ili olimpijskih boksača svih vremena, ali i borcu koji je ostavio traga u povijesti europskog, pa i svjetskog boksa.
Minulih je tjedan dana boravio u Hrvatskoj, u Splitu gdje je doveo talijansku seniorsku reprezentaciju na sparing s Hrvatskom, začinjen onda i subotnjom borbom u Solinu.
- Biti u Splitu je prekrasno iskustvo, od samog smještaja, uvjeta koje smo dobili pronašli zaista su odlični. More nam je bilo blizu, imali smo prekrasno vrijeme cijeli tjedan. Imao sam priliku i prošetati gradom, obići neke od znamenitosti. Osjetio sam i koliko ljubavi i strasti postoji za sport u ovom gradu. Imali smo tu sreću da smo se mogli pripremati u prostorijama Boksačkog kluba Torcida koji odiše jednom apsolutno predivnom atmosferom pravog boksačkog gnijezda gdje se kale pravi borci. Posebnost tog kluba je što se nalazi u srcu prekrasnog stadiona što zapravo simbolizira na poseban način jedinstvo sporta i u sportu. Upravo to sudjelovanje i pripreme u tom klubu su me stalno podsjećale i stalno mi davale prekrasnu misao, usporedbu o derbiju u petak navečer na tom istom stadionu (Hajduk - Dinamo) i zapravo sam stalno vukao paralelu naših borbi u klubu i jedne velike borbe koja će se odvijati u petak navečer. Pripreme su bile izuzetno kvalitetne, temeljite i izazovne te zbog svega toga očekujem u subotu jedno kvalitetno finale i jake i kvalitetne borbe. Neće biti nimalo jednostavno, vidjeli smo hrvatske borce ovaj tjedan od kojih se neki značajno ističu kao što je kapetan Marko Milun. Očekujemo da će borba protiv njega biti posebno teška i izazovna i zanimljiva. Ne zato što je samo izuzetan boksač već će imati prednost na domaćem terenu. Mi uvijek želimo pobijediti i uvijek idemo na pobjedu.
Cammarelleova je kategorija bila superteša, a iz nje veliku riznica medalja. Ne moramo ni napominjati koja je broj 1.
- Bez imalo razmišljanja, olimpijsko zlato u Pekingu 2008. godine. To je ono što je ne samo bila kruna moga rada već nešto što je mene predstavilo cijeloj talijanskoj, ali i svjetskoj sportskoj publici. To me afirmiralo kao boksača. To nije bio kraj već dio moga puta koji se nastavio. Osim toga, svjetska medalja koju sam osvojio u Chicagu 2007. u superteškoj kategoriji, a koju sam ujedno osvojio pred očima Muhameda Alija koji je pratio meč iz publike, također je jedno nezaboravno iskustvo koje mi je izuzetno drago i nikada to neću zaboraviti.
Od Aleksandra Povjetkina izgubili ste dva finala EP (2002. i 2004.), te olimpijsko polufinale u Ateni 2004. Je li vam Povjetkin lagano "nabijao" komplekse?
- Bez daljnjega, on je moj najveći protivnik. S njim sam se susreo u ringu pet puta i nažalost svih pet puta sam bio poražen. Povjetkin je veliki boksač, osvojio je sva odličja koje jedan boksač na svom putu može osvojiti, od europskih, svjetskih pa do olimpijskih medalja. Bez obzira na sve to, svaki moj meč s njim bio je izuzetno izjednačen, nije bilo velikih razlika između nas. Kada razmišljam o tim mečevima, siguran sam za najmanje jedan meč, onaj u Puli (finale EP 2004.), da je trebao biti moja pobjeda. Bez obzira na to, svi ti porazi od Povjetkina su upravo no što su meni pomogli da nastavim svoj put. To mi je bila jako velika motivacija, te sam iza toga i došao do velikih odličja.
Osim Rusa, tu su još neki porazi od Ukrajinaca, pa ima li nešto posebno kod ‘istočnjaka" odnosno nešto što vam kod istočnoeuropskih boksača nije odgovaralo?
- Po mome mišljenu, ruska škola je bila apsolutno najjača kroz povijest, međutim ukrajinska škola je u ovo modernije vrijeme sve jača i nametnula se ruskoj školi. Ono što izdvaja Ruse i rusku školu je što oni imaju jako veliku masu boksača što recimo nije slučaj u Hrvatskoj. Iz velike mase uvijek je lakše pronaći vrhunske sportaše. Mišljenja sam da postoje dvije velike škole boksa u povijesti, ruska i kubanska. Ruska škola je karakterizirana tehničkim pristupom, jačinom udaraca, čvrstoćom, a kubanska škola je više mekša, pokretnija i fleksibilnija. Ukrajinska škola uspjela je objediniti elemente obiju škola, te je zbog toga dosta napredovala. Najveći predstavnici te škole su Lomačenko i Usik.
U svojoj ste se karijeri borili protiv najvećih (Yoka, Joshua, Nistor, Medžidov, Pulev). Kakav je osjećaj biti u ringu s evo recimo, Joshuom?
- Dvaput sam se našao s Joshuom u ringu. Oba puta je meč završio mojim porazom, ali mišljenja sam da sam ja oba puta bio nadmoćniji u tim mečevima. Joshua je aposlutno vrhunski boksač koji je u profesionalnom sportu napravio jako velike rezultate, veće nego u amaterskom boksu. Svaki puta kada on pobijedi, moja srebrna medalja za mene dobiva novu vrijednost i kao da je zlatna. Kada sam gledao mečeve Joshua protiv Usika i Hrgović i Zhanga, ti mečevi su me apsolutno vratili u prošlost i imao sam osjećaj da sam gledao sebe s njim u ringu.
Godine 2013. godine borili ste se i protiv našeg Hrgovića gdje ste bili bolji u meču za medalju na SP u Almatiju. Kakav vam se tada činio Hrgović? To je ujedno bio i vaš zadnji nastup na svjetskim prvenstvima?
- Kada sam ja došao u ring s Hrgovićem on je tada taman osvojio naslov u WSB, Svjetskoj boksačkoj seriji. Kada se našao sa mnom u ringu, mislio je da je dobio jednostavnog protivnika. Bio je u poletu, te je mislio da je došao na jedan lakši meč. Isto kao i Tony Yoka idući meč. Moja želja za pobjedom i da zapravo ispravim taj poraz s Igara u Londonu, dalo mi je motivaciju veću nego su oni tada imali. Bili su vrlo mladi u tom trenutku, ali se vidjelo da imaju talent koji će poslije doći do izražaja. Po mom mišljenju, u rasponu od dvije godine, Hrgović može doći do svjetskog naslova. Treba popraviti obranu i na koncentraciji tijekom meča. Recimo, njegov zadnji meč s Kinezom nije bio dobar, nije bio na svojoj razini.
Zašto nikada niste otišli u profesionalce ili jeste li ikada pomišljali?
- Kada sam počeo boksati moj uzor je bio Mike Tyson. Ono što je bio moj cilj jeste približiti se tom idealu, te je tada moj cilj bio uputiti se u profesionalne boksačke vode. Međutim kada sam postao dio reprezentacije, te kada sam otkrio cijeli svijet natjecanja, te krunu natjecanja, olimpijske igre, promijenio se koj cilj. U trenutku kada sam bio zreo za prijeći u profesionalne vode, profesionalni boks u Italiji nije bio na nekoj zavidnoj razini. Kako tehnički, tako organizacijski, materijalno i nije bilo dovoljno kompenzirano da bi me zadovoljilo. Da sam krenuo u profesionalne vode, moramo bi napustiti svoju obitelj, zemlju i reprezentaciju, te postati imigrant u nekoj stranoj državi. To za mene jednostavno nije bila opcija s kojom bi ja bio sretan i zadovoljan. Profesionalni boksač bori se isključivo samo za sebe, a reprezentativac za cijelu naciju i za sport. To je nešto što je meni plaća i što je meni najveća nagrada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....