BRAĆA SINKOVIĆ NAKON NOVOG ZLATA 'Nikad nam neće dosaditi pobjeđivati!'

Kad su 2010. na novozelandskom jezeru Karapiro, tada kao članovi četverca na pariće, prvi put zasjeli na svjetski tron, nije bilo teško predvidjeti da će nam u godinama koje slijede donijeti još puno radosti. No, malo tko bi se, vjerojatno uključujući i njih same, tada usudio prognozirati da će baš na svakom svjetskom prvenstvu ili olimpijskim igrama otada do danas biti na postolju. I to uglavnom na najvišoj stepenici.

3 discipline, 6 zlata

Braća Martin i Valent Sinković jučer su u austrijskom Linzu šesti put u karijeri postali svjetski prvaci. Lani su postali prva posada koja je u potpuno istom sastavu osvojila svjetska zlata u skul i rimen veslanju, a sada se mogu pohvaliti da imaju isti broj svjetskih zlata u svim disciplinama u kojima su nastupali - po dva u četvercu na pariće, dvojcu na pariće i dvojcu bez kormilara. Sve čega se dotaknu, čudesna braća i njihov trener Nikola Bralić pretvaraju u zlato.

Jučerašnje finale je zapravo bilo preslika svih prethodnih utrka u Linzu. Od kvalifikacija, preko četvrtfinala i polufinala, pa do finala Sinkovići ni u jednom trenutku nisu ispustili vodstvo. U svome su stilu već na startu pojurili prema naprijed i ostavili konkurenciji da se bori za srebro. Bilo je tako prije nekoliko mjeseci na Europskom prvenstvu u Luzernu, bilo je tako i jučer u Linzu. Novozelanđani Murray i Brake su u prethodnim utrkama djelovali opasno, imali su bolja vremena od Martina i Valenta u četvrtfinalu i polufinalu, ali kad su se našli u stazi do njih, nisu im mogli ništa. Zaostatak veći od tri sekunde na kraju govori sve...

Svaki je put trema

- Kakav je osjećaj? Svaki put je vrhunski!

Tako će Valent Sinković koji sat nakon još jedne velike utrke, a mlađi brat će dodati:

- Ponovno je predivan osjećaj jer je natjecanje bilo teško i dugo. Koliko god to ljudima izvana izgleda lagano, svaki put je ista trema prije starta, uvijek je tu ista nervoza. U redu, možda ne baš kao prvi put, ali nije ni puno lakše.

Koliko god uvjerljivi bili, uvijek za vrijeme utrke vode neke svoje borbe, puno se toga mota po glavi u tih šest do sedam minuta.

- Izgleda puno lakše na televiziji nego što jest, jer kad si unutra, uvijek osjetiš kad te malo stisne mliječna kiselina, kada dođe umor, ne znaš kako ćeš odgovoriti ako netko podigne ritam... Naravno, i suparnicima je isto, ali kad si u čamcu, ne gledaš to tako, nego gledaš kako je tebi. Ali, da, bilo je dominantno, bila je to sigurna pobjeda, o tome nema govora. Bili smo daleko najbolji na ovom SP-u, ali treba sljedeće godine još više raditi da to ostvarimo i na Olimpijskim igrama - već gleda Martin prema budućnosti.

Valent se, ipak, još malo vratio na jučerašnje finale.

- Imali smo sve pod kontrolom. Očekivali smo da ćemo izaći naprijed u prvih 500 metara i da će Novozelanđani biti malo sporiji u startu, ali da će kroz sredinu utrke biti dobri. Taktika je bila da ih držimo na sigurnoj udaljenosti u tom dijelu i to nam je uspjelo. Iskreno, vidjelo se da smo u formi, da smo se dobro pripremili i bili smo mirni prije finala, znali smo da ćemo to dobro odraditi.

Sad već nabijaju ozbiljne komplekse konkurenciji. Koliko god da si dobar, protiv Sinkovića ne možeš ništa.

- Nikad nam neće dosaditi pobjeđivati. Lijep je to osjećaj. Ali, svjesni smo da moramo jako puno raditi da bismo zadržali tu razinu. Ne smiješ se nimalo opustiti jer te odmah prestignu - kaže Martin, a Valent nam skreće pažnju na jednu zanimljivost.

- U tri godine u ovoj disciplini svaki put su druge posade bile s nama na postolju SP-a. Očito nije lako biti stalno u vrhu.

Htjeli bi u četverac ‘bez’

Osim ako niste Sinkovići... Tri različite discipline, u svakoj po dva svjetska zlata, što slijedi nakon Olimpijskih igara u Tokiju?

-Tko zna što slijedi, još nemam to u glavi, ali nešto ćemo smisliti. Ma, evo, iskreno ću vam reći. Ako bude netko na našoj razini, netko od mlađih, voljeli bismo formirati četverac bez kormilara. Ali, išli bismo na tu opciju samo ako bismo i dalje imali šansu za zlato. Voljeli bismo da se pojave dobri mlađi veslači i da im pomognemo dok smo još jaki. Ali, o tom potom, još je to daleko.

Dečki se vole šaliti da trener Bralić nikad nije zadovoljan. Pa, što im je nakon šestog svjetskog zlata rekao “nikad zadovoljni” Brale?

- Rekao nam je “niste se razveslali nakon utrke”, ha-ha-ha. U šali, naravno. Ma, prezadovoljan je, kaže da smo sve odradili kako treba.

I kum će probati veslati

Atmosfera u Linzu je bila sjajna, pola tribine su ispunile hrvatske zastave.

- Stvarno smo imali puno navijača, cijela nam je obitelj bila tu, hvala svima koji su došli. Osjećali smo se kao da smo na domaćem terenu - istaknuo je Martin, a Valent se nadovezao:

- Čak smo ih i čuli tijekom utrke. Mislim da nikad nismo imali toliko navijača na nekom natjecanju. Na Bledu ih je 2011. bilo puno, ali ne toliko.

Bio je na tribinama i Valentov vjenčani kum, naš najbolji boksač Filip Hrgović. Iako se tek prije nekoliko dana vratio iz Meksika gdje je ostvario devetu pobjedu u profesionalnoj karijeri, nije mu bilo teško skoknuti do Linza.

- Mora kum probati malo veslati, to ćemo dogovoriti. Ja sam probao boksati, sada i on treba veslati - uz smijeh je zaključio Valent.