Paralelni veleslalom kakav smo gledali u nedjelju još je jedan od naših promašaja i najnoviji dokaz da se Svjetski kup vodi bez ikakve dugoročne strategije koja bi bila oslonjena na dublje promišljanje i analizu, s primarnom težnjom za dobrobit skijaškog sporta i očuvanje njegova pedigrea.
U svojoj biti PGS je zamišljen kao show: brza zabava dopadljiva televizijskim producentima jer može stati u “Netflix format”. Sportska vrijednost, sportski izazov, pravednost i općenito sportski kodeks stavljeni su u drugi plan. Tu je prva i osnovna zamka u koju upadamo sa svojim odlukama: fiksacija na interes televizije i trenutačnih izgleda za profit. Televizijska gledanost je važan parametar uspješnosti tih mjera, ali nije ni jedini, ni najvažniji: ne zaboravimo da svaki sport, pa tako i skijanje, počiva na golemu broju onih sportaša koje nikada ne vidimo na televiziji.
Kada se uvode noviteti, sport treba sagledati u cjelini i u svim parametrima, a ne samo kroz parametar (trenutačnog) profita. Tipičan primjer promašaja su mjere s trenutačnim i prolaznim učinkom koje u konačnici dugoročno donose više štete nego koristi.
Ovisnost o prijenosu
Skijanje, možda i više od nekih drugih sportova, ovisi o televiziji u smislu prijenosa natjecanja. Međutim, nikada nisam vidio da bi neki sport vrhunske tradicije i pedigrea kao skijanje mijenjao svoje osnovne principe i sportske zahtjeve zbog interesa televizije. Nogomet ili tenis se svojim formatom jednako kao i skijanje ne uklapaju u trenutačni trend brze zabave na televizijskim ekranima, ali nikome ne pada na pamet da bi se nogometna utakmica igrala 45 minuta umjesto 90 ili da bi se teniski meč skratio na jedan set!
Zašto je to važno? Zato što svaki sport ima i mora imati svoje specifične zahtjeve kojima osigurava izvrsnost na vrhunskoj razini. Vrhunski sport je ljudska aktivnost koja traži isključivo najbolje, što izvrsno oslikava poznata olimpijska krilatica “citius, altius, fortius”. Stoga svaki pojedini sport u svojim natjecanjima mora imati poluge pomoću kojih osigurava izvrsnost. Vrhunski sport nikad neće biti priredba u kojoj će svi dobiti zlatne medalje.
Što smo u posljednjih nekoliko godina učinili da se osigura i nagradi izvrsnost u alpskom skijanju? Ne mogu se sjetiti ničega.
Ali, mogu reći što je učinjeno i što se čini da bi se nagradila osrednjost:
- degradacija kombinacije
- poticanje specijalizacije
- pojednostavljivanje postava u tehničkim disciplinama
- nebriga o sportskoj vrijednosti i vrhunskom nivou natjecanja na svim razinama.
Niz promašaja
PGS nije ni prvi, a ni zadnji poluproizvod među polumjerama kojima navodno želimo podići interes za skijaški sport. Nesretni niz promašaja počeo je ukidanjem klasične kombinacije u Kitzbühelu, koju je nakratko zamijenio zbrkani igrokaz kao ruglo stare slave Sailera, Killyja i Zurbriggena, da bi se i taj cirkus napokon ugasio. Kombinacija je zatim svojim formatom stalno tražila iluzornu “ravnopravnost” između spustaša i slalomaša, pri čemu su spustašima dodjeljivane sve veće koncesije, kao da je kombinacija neka dječja igra s formulom univerzalne sreće uz poruku: ne morate trenirati slalom, mi ćemo vam promjenom pravila olakšati muku.
Često ponavljanje neke pojave možemo nazvati “tendencijom”. Geslo jedne važne tvrtke povezane sa Svjetskim kupom je “Reduce to the max”. To geslo odlično utjelovljuje tendenciju koja posljednjih godina postoji u Svjetskom kupu, a to je da se mnogo toga smanjuje i skraćuje. Drugi lauf slaloma je izbačen iz kombinacije, vanjska vrata u slalomu su izbačena, nastoji se smanjiti broj natjecatelja u pojedinačnim utrkama Svjetskog kupa, skraćuju se i staze - neke odlukama organizatora, a neke zahvaljujući upornom postavljanju minimalnog dopuštenog broja vrata.
Ove sezone utrke su skraćene već pet puta. Neka su skraćivanja sasvim sigurno opravdana, ali se u bilo kojem slučaju nedvojbeno radi o tendenciji. Bojim se da reduciranje na sve strane neće pridonijeti prosperitetu skijaškog sporta nego vice versa.
U 18 sezona tijekom kojih sam se natjecao u Svjetskom kupu nisam vidio uvođenje novih figura u postavkama tehničkih disciplina. I ne samo to - postojao je čvrst otpor protiv noviteta u tom području: čim bi se pojavila neka nova figura, potrudili smo se da je ukinemo. Primjereno takvom stavu, postavke su neprimjereno jednostavne za vrhunsku skijašku razinu, a na svako postavljanje zahtjevnih staza gleda se kao na ekstravaganciju. U nekom čudnom rezoniranju nezahtjevne, početničke postave postale su pravilo, a zahtjevne i selektivne neželjeni izuzetak.
Lice sporta
Nebriga o vrhunskom sportskom izazovu i pedigreu sporta možda se najbolje vidi na nižim razinama natjecanja. Buduće generacije skijaša odgajamo na sve nezahtjevnijim stazama, kako konfiguracijski tako i u postavkama, proizvodeći poluskijaše koji će sutra, htjeli - ne htjeli, biti lice našeg sporta. Utrke se sve češće održavaju bez ikakve brige čak i za osnovne tehničke zahtjeve, a da o sportskim zahtjevima i ne govorimo.
Prije četiri godine osobno sam nastupao na jednoj takvoj slalomskoj utrci na kojoj nije bilo tehničkog delegata, nije bilo semafora s rezultatima, nije bilo sudaca, staza je postavljena na laganom terenu i bila je dugačka 34 sekunde po laufu. Eto, u takvim utrkama mi odgajamo nove generacije “vrhunskih” skijaša. Zato se i ne treba čuditi sportskom srozavanju Svjetskog kupa.
Htio bih se još ukratko osvrnuti na jedan detalj s paralelnog veleslaloma u Chamonixu koji je možda promaknuo većini, ali se ne tiče samo te utrke, niti samo sporta. Jedna od dviju staza bila je nedvojbeno brža. Prema pravilima, od osmine finala do finala pobjednik se odlučuje samo jednom vožnjom bez uzvrata u kojem bi se staze zamijenile.
Elektroničkim ždrijebom odlučuje se koji će skijaš nastupati na kojoj stazi. Prema tome, ako vas sreća u ždrijebu posluži, možete nastupiti na bržoj stazi i ne morate strahovati za revanš. Pobjednik Chamonixa, kojemu bez obzira na sve treba iskreno čestitati, imao je sreću da (sva) četiri puta zaredom nastupi na bržoj stazi. Službeni mjeritelj vremena na toj utrci je ujedno i osobni sponzor pobjednika. Službeni mjeritelj vremena odnosno sponzor pobjednika također provodi elektronički ždrijeb na utrci.
Premda postoji praksa da su službeni mjeritelji vremena ujedno i sponzori nekih natjecatelja kojima mjere vrijeme na natjecanjima, ostaje pitanje: je li etički prihvatljivo da službeni mjeritelj vremena bude istodobno sponzor nekom sportašu u tom istom natjecanju?