Foto: Pedja Milosavljevic / CROPIX
NESRETNI SPLET OKOLNOSTI U BEOGRADU

FILMSKA ŽIVOTNA PRIČA ZADARSKOG 'HERKULA' KOJI JE DONEDAVNO GLEDAO SMRTI U OČI Zbog ljubavi mjesečno pojedem barem 6.000 kuna, a nastupam za kikiriki

Piše: Kristina LeovacObjavljeno: 09. ožujak 2017. 23:31

Samo na jednom europskom dvoranskom prvenstvu u povijesti, uz ovo beogradsko, njegov hitac od 21,04 metra ne bi bio dovoljan za medalju. Samo još 1985. u Pireju, kad je trebalo za broncu baciti 21,23 m. Samo dva puta u povijesti, uz Beograd, tih 21,04 ne bi bilo dovoljno za srebro. U Lievinu 1987. trebalo je baciti 21,53, a u Beču 2002. pak 21,23. I u konačnici, samo na 13 od 34 prvenstva Stipe Žunić ne bi bio prvak Europe. A za čak 21 prvenstvo bilo bi dovoljno. Dovoljno i za zlato.

- Nikad ne odustajem. Došao sam iz mrtvih do 21,11 metra, ne može me ovo peto mjesto uništiti.

I to je konačna priča simpatičnog zadarskog bacača kugle, koji je prije samo tri godine gledao smrti u oči. Doslovno.

- Ponekad pomislim da je moja životna priča za film.

Bio je plivač, košarkaš, kickboksač (svjetski juniorski prvak), boksač (kadetski prvak Hrvatske), naš najbolji bacač koplja, a onda je preko noći postao kako on kaže - samo Stipe. Koplje i lov na Olimpijske igre u Londonu donijeli su mu dvije teške operacije, lakat i kompletnu rekonstrukciju ramena. A da stvar bude gora, dobio je i tešku upalu pluća, u 15 dana izgubio 25 kilograma.

REUTERS/Dominic Ebenbichler
REUTERS/Dominic Ebenbichler / REUTERS

- Život mi je visio o koncu. Ali nisam ga htio tek tako pustiti.

U prosincu 2013. iz dosade je u ruke uzeo atletsku kuglu. I dok nije stigao ni shvatiti da neočekivano napreduje, pala je norma za EP, a samo osam mjeseci od upoznavanja s kuglom, postao je 4. bacač Europe. Jednom je rekao, “bila je to ljubav na drugi pogled, kugla je izabrala mene, ne ja nju”.

Od onog 4. mjesta na EP-u u Zürichu (20,68) kada su svi upoznali “Stipu kuglaša, a ne kopljaša”, 2015. bio je 7. u Europi u dvorani (20,28), prošle godine i osmi na otvorenome (19,95), pa na Igrama u Riju 11. u finalu (20,04), a onda u subotu u Beogradu, u svom petom velikom finalu bio - peti.

- Kad sam u Zürichu shvatio da mi malo fali do medalje, zagrizao sam još više. Sve ovo vrijeme ja znam da sam tu. Pri vrhu, zato i treniram, rezultati poput ovoga u Beogradu su motivirajući u jednu ruku, ali uvijek treba malo sreće. Baš treba biti tvoj dan, baš dati sve od sebe, pogoditi hitac. Kao što su prva četvorica napravila ovdje.

Zlatni Poljak Konrad Bukowiecki (21,97), srebrni Čeh Tomaš Stanek (21,43), brončani Nijemac David Storl (21,30) i četvrtoplasirani Portugalac Tsanko Arnaudov (21,08).

- U normalnim okolnostima eksplodiraju jedan, dvojica, a sad četvorica...

Baš sad su morali...

- Bar sam pet minuta bio najsretniji čovjek na svijetu.

Toliko je držao broncu u rukama dok ga nije prebacio prvo Čeh, a onda i Portugalac. Za ovoga drugoga je čak i sretan, jer “nije mi simpatičan, a četvrto mjesto je najgore na svijetu”.

Razočaran? Nismo sigurni. Nije ni Stipe bio siguran kako se osjeća.

- Ne smijem biti jer sam bacio drugi rezultat u karijeri, 21,04 je na mnogim velikim natjecanjima medalja, ali da je gorak okus, jest. Priznajem.

Stipe Žunić
REUTERS/Phil Noble

Što nakon Beograda?

- Idem u Zadar, dobio sam Nagradu grada Zadra pa idem vidjeti što je to - nasmijao se.

- Onda ću malo biti s obitelji jako mi nedostaje, mi smo jako povezani, pogotovo ja, brat i nećaci. Neću imati odmora, odmah idem u Split krenuti s jednomjesečnim kondicijskim pripremama, a onda raditi na tehnici. Na tehnici imam masu posla, to su male stvari koje sam propustio. Što zbog Amerike, što zbog toga što sam često puta sam trenirao. Snage imam i za plus 22 metra ako popravim tehniku. Na to ću se fokusirati ovu godinu, onda bi to trebalo biti to.

Normu za Svjetsko prvenstvo u Londonu, koje je u kolovozu, već ima. S te strane je miran.

- Uvijek su te velike medalje nekako oko 21,30, a to mi je dohvatljivo.

Sezonu će otvoriti u svibnju, pokušat će se izboriti za što više nastupa na Dijamantnim ligama jer “treba se nešto i zaraditi”.

- Ovaj sport je nemilosrdan, bacaš u svjetskom vrhu za kikiriki. Sve cijene, sve nagrade su pale - nezadovoljan je Stipe.

- Imam završen fakultet, sposoban sam za dosta stvari, neću se brinuti, ionako ovo radim čisto iz ljubavi. Ali da bih preživljavao, treba osvajati medalje i imati sreće.

Od čega Stipe uopće živi? Cijelu zimu proveo je na pripremama u Americi, na Virginiji, gdje mu je hrvatski trener Martin Marić puno pomogao.

- Pomaže mi moj klub ASK, predsjednik Ivan Veštić, često na temelju svojih poznanstava, bori se na sve načine za nas. Pomaže mi i obitelj. Nismo bogataši, ali i ne oskudijevamo.

AMSTERDAM, NETHERLANDS - JULY 09:  Stipe Zunic of Croatia in action during the qualifying round of the mens shotput on day four of The 23rd European Athletics Championships at Olympic Stadium on July 9, 2016 in Amsterdam, Netherlands.  (Photo by Dean Mouhtaropoulos/Getty Images)
Dean Mouhtaropoulos/Getty Images) / Getty Images

Sandra Perković, primjerice, trenutačno ima olimpijsku stipendiju od tek 1.800 kuna. Stipina je još i manja.

- Ja svoju nisam ni primio. Mislim da je oko 1.000-1.500 kuna. Evo, dobit ću sada od Grada nagradu od 10.000 kuna. Ali to je sve kikiriki. Pa ja jedem 5.000-6.000 kuna mjesečno kad sam u Americi. To je samo hrana, ne vitamini. Steak za ručak, steak za večeru, pa doručak, dva snacka. Više od 5.000 kalorija dnevno. Tu su još vitamini, koji su oko 2.000 kuna. To su golemi izdaci. Meni da je stipendija 10.000 kuna, ja bih zarađivao 2.000-3.000 kuna mjesečno. Znači, ponavljam, ovo radim iz ljubavi.

Koliko ljubav na taj način može još izdržati?

- Neće dugo, to je sigurno.Znam da neću odustati vjerojatno do Tokija. Najdalje do Tokija. Ako se ovako nastavi, najmaksimalnije do Tokija. Možda i prije. Ali volio bih otići na još jedne Igre.

Tko je kriv što nam je takvo stanje u sportu, pogotovo u Kraljici sportova koja ima niz atletičara svjetske klase?

- Krivo je puno stvari. Naravno da je kriv sustav, politika sporta nije realna. Sport zaslužuje puno više, mi smo daleko najnezahvalniji sport. Da sam se išao tući u K-1 ili Pride, kad sam i mogao sa 19 godina, vjerojatno bih sad imao dosta novca. Ali prioriteti su mi bili drukčiji. Kod mene je uvijek u igri ljubav, nostalgija, voliš domovinu, voliš more, kuću i onda sam tu gdje jesam.

Peti u Europi sa 21,04 m, sa šestim rezultatom u svijetu ove godine. I s kikirikijem u džepu...

Linker
16. studeni 2024 22:56