Hrvatski gimnastički savez proslavit će ovog četvrtka veliki i značajan jubilej - punih 120 godina postojanja. Istina, sam rođendan mu je bio još prošli mjesec jer je osnovan 6. studenog 1904. pod imenom Savez hrvatskih sokolskih društava, ali središnja je svečanost prolongirana na ovaj tjedan kako bi se spojila s proslavom 150 godina Zagrebačkog tjelovježbenog društva Hrvatski sokol.

I dok se mnogi sportovi u Hrvatskoj sa sjetom prisjećaju nekih boljih vremena, gimnastika s time nema problema. Ona svoja najbolja vremena proživljava - upravo sada. Posljednjih 15-20 godina uistinu su rezultatski najuspješnije razdoblje hrvatske gimnastike, u njemu su osvojene dvije olimpijske medalje, pet odličja na svjetskim i čak deset na europskim prvenstvima.

Najbolje razdoblje

- Definitivno možemo reći da je posljednjih 20-ak godina najbolje razdoblje što se tiče rezultata i uspjeha i to traje u kontinuitetu. Od 2008. kad su osvojene prve medalje u neovisnoj Hrvatskoj, srebro Filipa Udea i bronca Roberta Seligmana na EP-u, a potom i Udeovo olimpijsko srebro, praktički do danas gotovo da i nema godine da nemamo osvajača velike medalje. Taj kontinuitet je nevjerojatan pogotovo kad govorimo o sportu kojim se bave i u koji ozbiljno ulažu sve svjetske velesile, gledano po broju stanovnika, BDP-u ili bilo kojem drugom kriteriju. To su zemlje koje su shvatile što je gimnastika i one osvajaju najviše medalja, a kad se jedna mala Hrvatska umiješa u sam vrh takvog sporta, to je svojevrsno čudo - s ponosom govori predsjednik HGS-a Marijo Možnik koji je i sam s tri velike medalje pridonio spomenutim uspjesima.

Aurel Benović

TOM DUBRAVEC Cropix

Ono što je posebno značajno jest da više nije u pitanju samo jedna generacija jer nakon Seligmana, Možnika i Udea došao je Tin Srbić, a poslije njega se pojavio još mlađi Aurel Benović. Priča ide dalje...

- Teško da takvo što može nastati bez sustava koji to pokriva. Može li taj sustav biti bolji, sigurno da može. Radimo na tome da svake godine nešto poboljšamo i uredimo baš zato da bismo nastavili taj kontinuitet rezultata. Teško je to obećavati, ali vjerujem da će biti tako s obzirom na ovu današnju generaciju, ali i starije poput Udea za kojeg vjerujem da će izdržati još jedan olimpijski ciklus. Tu su, naravno, Tin i Aurel, kao i niz mlađih seniora koji su blizu, na korak do ovih rezultata, iako je taj korak jako zahtjevan. Stavili smo fokus i na stvaranje nove generacije, o čemu svjedoči i podatak da smo za izbornika mlađih dobnih kategorija imenovali Lucijana Krcea, čovjeka koji je Srbića doveo do svih medalja. Pristao je primiti se tog posla, stvaranja nove generacije koja će za osam godina u Brisbaneu, kad dođe do smjene, pokušati nastaviti kontinuitet sadašnjih rezultata. Želja nam je i u ženskoj sportskoj gimnastici približiti se vrhu, a nadamo se i u ritmičkoj, kao i u parkouru koji smo počeli intenzivnije razvijati i dobro se primio u Hrvatskoj.

Zadržavanje ili napredak rezultata usko je vezan i uz infrastrukturu koja je gorući problem većine sportova u Hrvatskoj. Gimnastika ima odlične centre u Osijeku, Zagrebu i Nedelišću, ali što je sa Splitom i Rijekom? Nazire li se tu ikakav pomak?

Trebamo vlastiti prostor

- Infrastruktura je bitan segment na kojem radimo. To se prije svega odnosi na izgradnju regionalnog centra u Splitsko-dalmatinskoj županiji, jer u Splitu i okolici imamo veliku koncentraciju klubova i djece, a imamo i rezultate, uključujući dvije olimpijke. To je ono na čemu ćemo raditi u idućem ciklusu, jednako kao i na centru u Rijeci gdje također imamo dosta klubova i djece. Time bismo zaokružili priču regionalnih centara, uz postojeće u Zagrebu, Osijeku i Nedelišću. Uz to je cilj imati niz manjih dvorana u manjim mjestima koje bi prvenstveno bile namijenjene gimnastici. Zbog svojih specifičnosti, naš sport zahtijeva vlastiti prostor, poput bazena ili atletskih dvorana. Ne možemo se razvijati ako radimo u polivalentnim dvoranama jer imamo sprave koje treba iznositi i vraćati. To je možda pogodno za najnižu razinu rekreacije, ali za ozbiljnije bavljenje gimnastikom nam trebaju specijalizirane dvorane i regionalni centri.

Taj problem još više dolazi do izražaja kad se uzme u obzir da je broj gimnastičkih klubova u Hrvatskoj u stalnom porastu.

- Danas imamo 75 klubova i osam županijskih saveza s otprilike 15.000 članova, od kojih je oko 4000 u natjecateljskom sustavu.

S ovom smo godinom zatvorili sve županije, nema više nijedne u kojoj nema kuba. Broj raste iz godine u godinu, ali ponavljam, njihov najveći izazov je infrastruktura, jer većina radi u školskim dvoranama. To može biti dobro za početak rada, ali za dugoročni razvoj definitivno treba raditi na tome da klubovi imaju svoj prostor s fiksno postavljenim spravama i jamom sa spužvama, kao i da ritmika ima dovoljnu visinu i parter, a ne samo tepih. Popularnost gimnastike je sve veća, imamo sve veće liste čekanja u klubovima, što dovoljno govori da svi postali svjesni gimnastike koja je važna ne samo za razvijanje vrhunskog sporta, nego i za održavanje zdravlja. Pokušat ćemo to pratiti s infrastrukturom i stručnim kadrovima.

Marijo Možnik

VANESA PANDZIC Cropix

Kad smo već kod te teme, ima li u Hrvatskoj dovoljno stručnog kadra koji može pratiti povećanje broja klubova i gimnastičara?

- To je uz infrastrukturu jako važan segment na kojem radimo, cilj nam je privući još više trenera i obrazovati ih, što uključuje i poticanje bivših gimnastičara da ostanu u sportu kao treneri. Trenutno imamo nešto više od 300 trenera u Hrvatskoj koji zadovoljavaju uvjete, većinom se to odnosi na mušku i žensku sportsku gimnastiku, nešto manje na ritmičku, a sada moramo educirati i trenere za parkour. Dobra je stvar što imamo vrhunske trenere koji su i stvorili sve spomenute rezultate, a imamo i mlade koji dolaze i uče od njih. Osim što nam je cilj stvoriti novu generaciju sportaša, želimo i novu generaciju trenera. Znanje im je sada nadohvat ruke, prije je to bilo drugačije jer su treneri morali putovati po Europi i svijetu i raditi u svakakvim uvjetima.