Mnogi bi na njezinom mjestu vjerojatno odavno odustali. Brojni sportaši na žalost dobro znaju što znači jednom potrgati prednji križni ligament koljena, a kad vam se to dogodi triput u razmaku od pet godina, onda to više nije samo bol i muka, već prava noćna mora. No, Rebeca Andrade (23) nije od onih koji odustaju, ona je od najmanjih nogu bila naučena na sve životne nedaće, od najmanjih je nogu znala da će morati preskočiti tisuću prepreka ako želi uspjeti. Zato joj ni triput potrgani ligament, ni tri teške operacije, ni tri dugotrajna oporavka nisu slomili duh. Svaki put se vraćala jača i danas je najbolja na svijetu, danas je gimnastička kraljica, najveća priča netom završenog Svjetskog prvenstva u Liverpoolu.
Sanjala je biti najbolja
Lani joj je za laku izmaklo višebojsko zlato na Olimpijskim igrama u Tokiju, ali i sa srebrom je ispisala povijest kao prva žena iz Južne Amerike s medaljom u najkompleksnijoj gimnastičkoj disciplini. No, nije stala na tome, pobjedom na preskoku postala je prva brazilska gimnastičarka s olimpijskim zlatom, a nekoliko tjedana kasnije u Kitakyushuu je postala i svjetska prvakinja u istoj disciplini.
Rebecin je san, međutim, bio postati najbolja višebojka svijeta. Sve je podredila tome uoči Liverpoola, zato i nije bila previše razočarana kad se u kvalifikacijama poskliznula u drugom pokušaju na preskoku i ostala bez finala na svojoj najjačoj pojedinačnoj spravi. U izostanku jedne od najvećih gimnastičarki svih vremena Simone Biles koja je uzela neodređenu, možda i trajnu stanku, baš kao i zlatna iz Tokija Sunisa Lee, upravo je Andrade bila najveća favoritkinja za višebojsko zlato u Liverpoolu i taj je status u potpunosti opravdala, ostavivši iza sebe Amerikanku Shilese Jones i Britanku Jessicu Gadirovu. I još je jednom kreirala povijest - nikad Južnoamerikanka nije bila najbolja gimnastičarka svijeta.
"Uvijek sam sanjala o tome da budem olimpijska i svjetska prvakinja, ali kada sam imala 10 godina i morala otići od kuće, znala sam da će to biti jako teško. No, uvijek sam vjerovala da mogu uspjeti", puna je emocija rekla Andrade koja je svoju vježbu na parteru izvela uz taktove pjesme “Baile de Favela”, odnosno Ples favele.
"Ponosna sam što pronosim ovu glazbu po cijelom svijetu. Potrebno je razumjeti poteškoće koje crna osoba u Brazilu ima da bi dosegla visoke prihode i da bi imala mogućnosti. Došla sam tu gdje jesam uz pomoć susjeda koji su nam posuđivali novac i pomagali s prijevozom, a često sam morala boraviti kod drugih ljudi. Ova medalja predstavlja svu moju borbu. Sretna sam što sam to što jesam, što pišem povijest."
Samohrana majka Rosa
Nije Andrade slučajno izabrala spomenutu skladbu jer i ona je djetinjstvo provela u faveli, u sirotinjskoj četvrti Guarulhos na periferiji Sao Paula. Kao djevojčica je svaki dan pješačila dva sata kako bi mogla trenirati u skromnoj dvorani. Samohrana majka Rosa odgajala je osmero djece i jasno je da je s plaćom koju je zarađivala kao spremačica prioritet bio prehraniti obitelj, a ne financirati sportski put svoje kćeri.
No, Rebeca je doista bila čudesno talentirana i već je u najranijim gimnastičkim danima zaradila nadimak “Daianinha iz Guarulhosa” prema Daiane dos Santos, svjetskoj prvakinji na parteru iz 2003. godine.
"Rebeca je stigla s tetom u dvoranu i bila je jako sramežljiva. No, kad sam je zamolila da izvede jedan pokret, odmah sam shvatila o kakvom se talentu radi", prisjetila se nedavno njezina prva trenerica Monica Barroso dos Anjos.
Kao devetogodišnjakinja Andrade je na godinu dana otišla trenirati u Curitibu, a potom je prešla u klub Flamengo u Rio de Janeiru i njezin je san polako počeo postajati stvarnost. A čim su došli prvi uspjesi, kupila je svojoj obitelji novi stan.
No, nije sve u njezinoj karijeri teklo tako glatko. Njezina su volja i upornost triput bili na testu, prednji križni ligament desnog koljena prvi je put potrgala 2015., pa ponovno 2017. i još jednom 2019.
"Moj trener Francisco Porath jako dobro razumije da nakon svih ozljeda više nisam ista sportašica kakva sam bila s 15 godina. Uvijek mu mogu reći kad se ne osjećam dobro i da bi bilo bolje neke dijelove treninga prebaciti za drugi dan. Zna da to nije lijenost ili strah, nego da stvarno ne osjećam svoje tijelo, a u takvim situacijama se mogu dogoditi loše stvari."
No, iako joj tijelo možda nije isto kao kad je bila tinejdžerica, Rebeca je i u takvim okolnostima pronašla put do zvijezda. Sljedeći je cilj, naravno, Pariz i premda je jasno da bi silno voljela postati i olimpijska pobjednica u višeboju, ne postavlja si to kao imperativ.
"Samo želim biti sretna. Sretna i zdrava. Ponekad se ne dogodi ono što želiš. Ali ako sam sretna, ako sam sigurna da sam dala sve od sebe, da ne bih ništa mijenjala, učinila drugačije, ako sam odradila vježbe s osmijehom - onda je vrijedilo. Život se sastoji od pobjeda i poraza i spremna sam na sve."