Ante Cizmic / Hanza Media / Hanza Media
PIŠE TOMISLAV ŽIDAK

GODINAMA ĆEMO SANJATI HORVATOV SEDMERAC, ČILIĆEV FORHEND I PERIŠIĆEVU STATIVU Ali, previše je to 'stativa' za samo šest sportskih mjeseci!

Piše: Tomislav ŽidakObjavljeno: 29. siječanj 2017. 20:11

Sentiment jedne nacije šalje poruku: Glavu gore, gospodine Krivac, makar su gaće dolje! Lažni sentiment s figom u džepu, zvoni himna neiskrenosti. I pitanje: treba li našim sportskim virtuozima sažaljenje, nakon što je na uzletištu prema zvijezdama motor opet zatrokirao?

Novine licemjerno vrište - glavu gore, a kada podvučete crtu, statistika će vam opaliti pljusku; izgubili smo na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj utakmicu koju nismo trebali izgubiti, iako su nam kapaciteti bili spremni za svemirsku vožnju, “popušili” smo Davis cup u Zagrebu, u jednom doista veličanstvenom ambijentu, a sada smo prokockali finale i na Svjetskom rukometnom prvenstvu. Kultura poraza je postala naš ozbiljan problem, jer, sve se to dogodilo u razmaku od sedam mjeseci.

Ne slažem se da smo gubitnička nacija, ali - nemamo ni šampionski gard. Ova tri primjera zorni su dokaz da našem talentu, adrenalinu i nacionalnom naboju nedostaju - jaja! Na zadnjoj stepenici. “No Guts, no Glory!” Imamo Luku Modrića, imamo Marina Čilića, imamo Domagoja Duvnjaka, sportske asove najviše svjetske kategorije. Ali, imamo i ljude koji ih vode, Željka Krajana, Antu Čačića i Željka Babića. U sve tri sportske enigme naši treneri bili su milimetar do trijumfa, Željko Babić čak i bliže. I nismo uspjeli. Što smo rekli nakon toga? I to je - sport! No, publiku ne zanimaju fraze, već - gard!


Norway 22-22 Croatia - Penalty 60 minutes

Na Europskom nogometnom prvenstvu imali smo otvoren put do finala, u finalu Davis cupa u Zagrebu stolovi za banket u Klubu H2O su bili postavljeni, a party na Jelačićevu trgu samo što nije počeo, uoči finala u Parizu čak i vječno sumnjičavi Zlatko Žagmešter je rekao: “Ovo finale ne možemo promašiti!” No, kao i 1998. godine, kada nas je Ćiro Blažević vodio prema finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, ukazao se fatalni čovjek. Tada je L’Homme fatale bio Lilian Thuram, nakon omaške Zvonimira Bobana, u Zagrebu je to bio Juan Martin Del Potro, a u petak navečer, u Parizu Zlatko Horvat.

I sada dolazimo do dvojbe; zar Njemačka, koja je sportska velesila u svakom smislu, nije često bila žrtva hrvatskog talenta. I na ovom rukometnom prvenstvu polufinalisti, uključujući i Željka Babića, Njemačku traže - dalekozorom. Zar hrvatski talent nije bacio na leđa 2007. godine Englesku na Wembleyu, kao što su Ćiro i Šuker nokautirali Nijemce ‘98. godine u Lyonu, pa deset godina kasnije u Klagenfurtu Slaven Bilić, itd. No, sve je to poezija, ovo što nam se dogodilo u zadnjih sedam mjeseci je - proza, tvrda, opora proza! Kompleks jedne male nacije liječili su samo istinski šampioni, Janica Kostelić, Goran Ivanišević, Davor Šuker, veslači, vaterpolisti.


Slovenia - Croatia - HIGHLIGHTS

I nekada, u Atlanti i Ateni rukometaši, no takve generacije se rijetko rađaju i spajaju. Kad si “malen pod zvijezdama”, vjerojatno imaš samo pravo sanjati, kao što ćemo mi godinama sanjati Horvatov sedmerac, Čilićev forhend ili Perišićevu stativu. Previše “stativa” za šest sportskih mjeseci!

Znam da će netko, ako pročita ovaj tekst u ovom “teškom i sumornom času” citirati Trumpa - novinari su najveće zlo ovoga doba. Nažalost, našoj gubitničkoj seriji u tri trofejna sporta mogu samo priložiti ovakvu rečenicu. Znam da se glagoli ne tope u ustima, ali ako ste se nagutali poraza, kao ja, ovo je istina. Što nam ostaje? “God save the Žuja!

Linker
15. studeni 2024 09:23