Hirscher brani Gipsa: 'Svaka mu čast na sjajnom slalomu. Čovjek mi je spasio guzicu!'

Trener koji je prije nekoliko dana osvojio 10. olimpijsku medalju na oproštaju od Igara na kojima je to ostvario doživio je da ga nazovu "senilnim starcem" i "j...... idiotom". Možda nije očekivao baš takvo "čašćenje", ali sigurno nije ostao ni previše iznenađen. Ante Kostelić je predugo bio "kontroverzan lik" svijeta alpskog skijanja, s jedne strane priznat jer teško je ne priznati sve medalje i pobjede koje su Janica i Ivica postigli, a s druge strane "trn u oku" zbog svojih stavova. Jedna od kontroverzi koja se godinama povlačila uz njega je i ona koja je "ekspodirala" nakon muškog olimpijskog slaloma u Sočiju - postavljanje staza.

Ante čvrsto zagovara stav kako slalom mora biti selektivan, kako mora na test staviti i skijaško znanje, ali i inteligenciju skijaša. I zato voli postaviti "zamke", voli se poigrati s promjenama ritma, voli postaviti - kompliciran zadatak. E sad, za mnoge je to prekompliciran zadatak, ali priča kako su "sve Antine staze nenormalne, užasno teške, pretjerano komplicirane" nije istina. Više je riječ o "fami" koja se godinama od grude snijega pretvorila u lavinu. I kad je u pitanju samo gruda, više nitko ne vidi grudu - vidi lavinu.

Kako drukčije objasniti priče kako je i "kombinacijski slalom u Sočiju bio pretjerano zahtjevan" ili - nenormalan. Budimo ozbiljni, da je doista bio "kostelićevski kompliciran", što god to značilo, zar bi spustaš koji je posljednji put vozio slalom prije koje četiri godine imao sekundu brže vrijeme od slalomaša Ivice Kostelića, a drugi koji je po riječima njegova trenera "skupio možda deset vožnji slaloma na treninzima u godinu dana" ostvario isto vrijeme kao i Ivica. Dobro, možemo pričati o Ivičinoj slalomskoj formi, ali kakva god ona bila, to ne mijenja činjenicu da spustaši nisu imali nikakvih problema sa završavanjem "tog čuda od slaloma", dapače odskijali su ga tako da su si kroz njega osigurali olimpijske medalje.

Druga vožnja "pravog" slaloma bila je teža priča, to uopće nije sporno, ali veći problem od "zamki" koje je Ante postavio leži vjerojatno u onoj fami ili "ulaženju u glavu", kako je to nazvao američki trener.

- Gore u šatoru je bila odlična atmosfera jer kad je netko uspio odvesti stazu, bilo je pljeskanja i uzvika, kao na nogometnoj utakmici - rekao je Natko Zrnčić-Dim.

Rečenica koja će podosta otkriti o psihologiji, jer sasvim sigurno bi bilo produktivnije da su umjesto "navijanja" pažljivije pratili kako su "zeznuta" mjesta prošli oni koji nisu imali problema pa im se možda ne bi dogodilo da rade iste pogreške kao neki prije njih.

- Pa kad vidiš da je deset ljudi ispalo na istom mjestu, onda prebaciš u manju brzinu - slikovito se izrazio Ivica.

Ili u startu izabereš pravu brzinu za određene dijelove staze. Ako to može klinac od 19 godina, pa valjda mogu i deset godina stariji i iskusniji skijaši. Dobro, taj klinac nije običan klinac, ali kad jedan 19-godišnjak kaže "kad sam vidio postavku druge staze, pomislio sam da možda ipak nisam izgubio sve šanse", morate se barem zapitati čije je viđenje istine ispravno.

Ante Kostelić se najčešće "fajtao" s Austrijancima, a onda je ispalo da upravo Austrijanci budu oni koji su na njegovoj strani. Zato što su osvojili medalje? Naravno da razlog leži i u tome, ali skijaš čija riječ doista ima težinu stao je na Antinu stranu i u onom spornom, oduzetom Kitzbühelu prije godinu dana.

- Nisam vidio ništa sporno.

To je tada rekao Marcel Hirscher, a nakon olimpijskog slaloma...

- Svi su kritizirali, ali meni je spasio guzicu. Kad sam vidio drugu stazu, znao sam da mogu još nešto izvući.

A onaj kritični početak na kojem su skijaši ispadali kao čunjevi u kuglani...

- Ne može svatko dobro odskijati taj dio. Ali mi nismo skijali školsku utrku, mi smo tražili olimpijskog pobjednika.

Zanimljivo je mišljenje ponudio i austrijski trener Mike Pircher...

- U prvoj vožnji nije bilo rizika u njegovoj vožnji, u drugoj je sve "bacio na jednu kartu" i isplatilo mu se, ali bez mozga ništa nije moguće.

Da, još će Gips i Austrijanci postati najveći prijatelji. Dobro, neće se dogoditi, no barem jednom su bili na istoj strani. Što je definitivno neobičnije od Gipsovih staza...