Hrvatska je zemlja sportskih čuda? Pa Spaladiumu najavljuju rušenje, Dinamo igra pred dvije tribine...

Posljednjih dana bili smo svjedoci priče koju će mnogi nazvati kukanjem bez granica, a koja je ustvari slika koja savršeno pokazuje situaciju i stanje krize kao nečeg vječnog, koja nikad neće proći, koje je nažalost svih ovih godina postalo navika. I onih prije da ne bude zabune.

Dakle, vaterpolo nam je na tronu Europe, klubovi nam igraju elitna natjecanja, Dinamo, Zagreb i Lokomotiva sudjeluju u Ligi prvaka. Na Mladosti je u nedjelju održan tradicionalni atletski miting na koji dolaze najbolji svjetski atletičari, na kojem naša zvijezda diže publiku na noge. To su sve strašni dosezi kojima se svi vesele, ali koji govore da je sve to ustvari čudo i nešto po čemu se Hrvatska prepoznaje. I stvarno je čudo.

Na fotografiji: prvaci Europe u vaterpolu - reprezentacija Hrvatske

VLADIMIR DUGANDZIC Cropix

Kažu da će Spaladium Arena nakon vaterpola morati biti srušena, jer nitko to ne može plaćati. Izgledala je fenomenalno za vrijeme vaterpola, izgledala je fenomenalno mnogu puta dok su u nju od 2009. dolazili najbolji svjetski sportaši. Postala je hram hrvatskog i splitskog sporta, ali na žalost to u našem slučaju ne znači previše.

Prije neki dan Dinamo pobjeđuje Chelsea u Maksimiru. Igra se pred dvije tribine, jer su dvije skoro potpuno izvan funkcije, OK jug nije… Svi u čudu gledaju i pričaju o čudovištu iz Maksimira, o tome kako je silna lova ulupana u ništa, a malo tko pita gdje je nastala ta lova, tko stoji iza toga i zašto više ta sramota ne bude prekinuta, jer grad kao Zagreb zaslužuje barem normalan stadion. Ne, to nije kuknjava, to je činjenica koja se od gradnje Maksimira, nekad modernog, nije promijenila. A uvijek se aktualizira oko izbora.

Taj Maksimir je nekad mogao puniti sve tribine, taj Maksimir je nekad imao atletsku stazu, a taj Maksimir danas svu raskoš Hanžeka ne može ugostiti, jer jednostavno nema s čim. Zagreb dokazuje organizacijski atletski potencijal koji s tim načinom, koliko god mu na Mladosti bilo lijepo, nikad neće dosegnuti ono što bi stvarno mogao, recimo neko Europsko ili Svjetsko prvenstvo, koje ostaje upamćeno.

Neki dan Lokomotiva igra Ligu prvakinja u rukometu u Sutinskim vrelima. Ne može u Domu sportova, jer EHF kaže da nema uvjeta za to, nema tribine na četiri strane, nema mjesta za reklame. Onda će ipak preseliti u Dom sportova, na kratko, jer će Sutinska vrela biti zauzeta, pa će se opet vratiti u Sutinska Vrela, a stalno će se vraćati u Dom sportova na svoje prvenstvene utakmice. To što dolazi dio sezone kada će zbog zauzetosti Doma sportova biti bez treninga, nema veze, snaći će se.

Zagreb u srijedu s rukometnom Ligom prvaka starta u Areni. Arena će u listopadu biti zauzeta, pa će morati seliti u Varaždin. SEHA ligu nekad igra u Sutinskim Vrelima ili Domu sportova, a treninge i domaće utakmice odrađuju u Kutiji šibica. Sad, na kraju sitnica, svaki put kada igraju rukomet naši klubovi moraju postavljati posebni pod na kojem inzistira EHF, a koji je dio marketinga. To postavljanje košta, a moraš ga micati i postavljati stalno, jer ga jednostavno ne možeš ostaviti, jer nemaš gdje. I tako u nedogled, tko zna još koliko.

I kao ponosni smo na sport i te stvari. Ma jesmo, nema tu dvojbe, ali treba biti razuman, jer bude li se krenulo tim putem ubrzo nećemo imati ništa u ovakvim uvjetima.

Kada bi se svi tako snalazili kao sport mi bismo bili Disneyland, a nažalost nismo i na ovakav način nikada nećemo postati. Kako nitko ne može godinama naći način da se napravi neki novi Maksimir, neki novi Dom sportova ili slično, nešto po čemu će se pamtiti. Kao što se pamti Dinamo, kao što se pamti Hrvatska, autocesta A1, Pelješki most, kao što se pamti 2009. koju mnogi ne pamte po savršenom, ali iza koje je ipak nešto ostalo, priznao to netko ili ne.