"Svi mi imamo snove. Ali, da bi nam se snovi ostvarili, potrebno nam je jako puno odlučnosti, predanosti, samodiscipline i truda", rekao je davno legendarni američki atletičar Jesse Owens, čovjek koji je na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. osvojio četiri olimpijska zlata čime je u blato bacio nakaradnu nacifašističku teoriju Adolfa Hitlera o supremaciji bijele germanske rase.
Onaj dio Owensova citata: "...da bi nam se snovi ostvarili, potrebno nam je jako puno odlučnosti..." s punim se pravom može primijeniti i na hrvatskog paraolimpijca Tonija Bošnjakovića, čovjeka koji je prije deset godina nesretnim slučajem pao pod vlak izgubivši obje potkoljenice, a time i čitav život kakvog je dotad poznavao. S punim se pravom Owensova teza o upornosti može primijeniti na Tonija. Na njega se nikad zasigurno neće odnositi drugi Owensov citat - onaj u kojem je rekao da je zahvaljujući svojoj vjeri jedno vrijeme bio najpoznatija osoba na cijelom svijetu. Sigurno neće, no, ono o upornosti, ustrajnosti i predanosti s početka priče - to Toniju nikad nitko neće moći osporiti.
On se sa samog dna vinuo u visine. Konkretni uspjesi na sportskom planu pritom su zaista jako malo važni, važno je samo to da je on u trenucima najgore agonije pronašao put i - unatoč velikom tjelesnom hendikepu - povratak u "normalan" život. Toni je inače dipl. ing. grafičkog dizajna, od 2007. član je grafičke redakcije Sportskih novosti. Nastupio je 2018. u skijaškom trčanju kao jedini stojeći dvostruki amputirac na Igrama u Južnoj Koreji, samo godinu nakon što je prvi put u životu stao na skije. Iste godine rodio mu se sin s dijagnozom, koja je nudila mizernih sedam posto šanse da jednom prohoda bez pomagala. Od tada, sve do danas, provodi mu fizikalne terapije. Toni će danas nastupiti na kultnom Zagrebačkom noćnom ceneru, gdje će pokušati nadmašiti svoje najbolje vrijeme s te utrke (10 kilometara u vremenu 48:40). Toniju motiva ne nedostaje:
- Presretan sam i zahvalan što uopće imam priliku trčati. Mislio sam da je svejedno trčati 10 km po atletskoj stazi ili po parku Maksimiru i da nema smisla glumatati trkača po takvim utrkama. Ipak, iz znatiželje, zamolio sam 2022. organizatora za startninu. Utrka me je i više nego oduševila. Jedino sam tada mogao gledati Zagreb iz perspektive utrke kroz njegov centar. Reakcije kolega trkača i publike bile su mi poput dopinga. Silno sam uzbuđen opet doživjeti takav osjećaj, a naravno, želim i potaknuti one kojima treba malo motivacije. Ako itko, a posebno netko s hendikepom, zbog mene odluči pokušati trčati, nitko sretniji od mene. Prije svega želim biti primjer svojem djetetu.
Tko je uopće bio Toni Bošnjaković prije nesreće u kojoj je izgubio obje potkoljenice?
- Radio sam posao u redakciji SN koji sam volio i tek sada shvaćam koliko sam bezbrižno uživao u životu, putovao, provodio se. No puno više od nesreće promijenilo me očinstvo. Posebno zbog zdravstvenih problema moga djeteta i, sada već sedam godina svakodnevnih terapija. Iskalilo me biti učestalo i samohrani otac, stalni fizikalni terapeut. Ozbiljna kriza odnosa s majkom moga djeteta srećom je završila, no sada imam teške razmirice sa svojim roditeljima. U tih šest godina moje staro "ja" postalo je osoba koju sam gotovo već i zaboravio.
Zašto si dva puta odlučio privremeno obustaviti treninge?
- Sjećam se, bilo je dana kada bih odradio po tri vježbe s djetetom, skuhao lonac hrane za par dana, oprao veš i uz to nekako uspio i odraditi dva-tri sata treninga na biciklu. Tim tempom nakupljalo se previše za dan od 24 sata i prije tri godine morao sam vagati - čega se odreći?! Izlazaka, žena ili utakmica (futsal) Dinama, odrekao sam se već ranije. Dugo sam se lomio ostaviti se natjecanja zauvijek, ali nešto u meni nikako mi nije dalo mira, neki poriv da jednom kada bude kasno, si do kraja života zamjeram "mogao sam napraviti više u sportu, ali nisam". Sada, s vremenske distance, dok gledam napredak svojeg djeteta, sretan sam jer takva teška odluka bila je jedina ispravna.
Bavio si se i novinarstvom?
- Iz čistog gušta, mislim da bi bila uvreda vašoj struci da se mene nazove novinarom. Kada bi bila zanimljiva tema, posebno ako ju nema tko popratiti, pitao sam urednike u SN mogu li ju obraditi ja. Naravno, nikad nisam niti očekivao, a kamoli tražio honorar. Grozim se biti profesionalni novinar jer dobro znam opis vašeg posla. S druge strane, ako je tema dobra, volim ju obraditi vješto, s guštom i temeljito. Gledam na to kao na elaborat koji mora imati glavu i rep, s ciljem da postigne ozbiljno zanimanje kod čitatelja ili publike. Bez lažne skromnosti, da želim biti novinar, bio bih sjajan novinar.
Što te onda zanima u medijskoj djelatnosti?
- Već dugo, također iz gušta, bavim se snimanjem i evidentiranjem svoje okoline pa sam se odlučio okušati u snimanju putopisa. Prvi takav odradio sam još 2013. Nešto poput Roberta Knjaza ili Gorana Milića, ali opet drugačije, obzirom na moj hendikep. Dijana Čuljak me u samo dva sastanka naučila kako ide radni tijek takve produkcije, kako da to ima glavu i rep. Zadnjih godina pribavio sam si sjajnu opremu, mogu snimiti što god želim... Snimio sam tako putopise po Korčuli, Lastovu, Mljetu, Visu, Gorskom kotaru te 300 km biciklom u 3 dana - Lošinj, Cres i krug oko Istre. Mala ekskluziva, vjerujem da bi do sljedećeg ljeta taj materijal mogao ugledati svjetlo dana, tj. etera. Uz šlag na tortu, a to je planirani put biciklom iz Zagreba u Međugorje 2025. da se zahvalim Majci Božjoj na hodu mojeg djeteta, što sam davno zavjetovao.
Unatoč ispunjenim danima, Tonije je našao vremene i za humanitarne aktivnosti...
- Sudjelovao sam u nekoliko akcija skupljanja pomoći zbog raznih tragedija, ali ih ne brojim niti ih želim isticati. Drago mi je ako sam ikome mogao ikako pomoći i zahvalan sam da se takve tragedije poput potresa, požara ili skupih terapija nisu dogodile mome djetetu ili meni. Životno geslo mi je "Ako možeš kome pomoći, pomozi, a ako ne, nemoj im postavljati nogu". Nažalost, prizori koje sam doživio na Banovini, vidio djecu bez krova nad glavom, koja se griju vani pored vatre, staricu koja mi je rekla "Cijeli život radim, ništa nisam zaradila, a sad sam ostala i bez svega što imam.", toliko su me potresli da i me i dan danas povremeno to boli i deprimira.
Toni je samo dijelom zadovoljan tretmanom šire društvene zajednice i institucija prema osobama s hendikepima?
- Od moje nesreće pa sve do nedavno bio sam vrlo nezadovoljan. Međutim, osjećam da su se posljednjih godina dogodili pomaci prema naprijed. Prvo ću spomenuti hvalevrijedan kamp Ane Sršen, u kojem već godinama amputirci nogu isprobavaju trkaće proteze. Eh, da mi je to bilo 2014., nakon nesreće. A ove godine svi mi invalidi nogu s 80+% dobili smo na kućnu adresu dokumente i iskaznice za besplatni parking, trajekte itd. Godinama sam bio bez ikakvog dokumenta i često sam imao uopće probleme dokazati da sam invalid, jer nisam imao iskaznicu. Imao sam čak i problem s ulazom u Registar invalida, kojim bi moj poslodavac imao povlastice pri mojem zapošljavanju. Spasila me udruga Ane Sršen. Sredili su šestosatno vještačenje koje je firma platila tri tisuće kuna, samo zato da se ustanovi da stvarno nemam dvije noge i da sam, crno na bijelo," invalid".
Uz sve sportske i osobne obaveze, Bošnjaković je našao vremena posvetiti se društvenom angažmanu te je postao nezavisni, bezstranački vijećnik gradske četvrti u Dubravi. S kojim motivima?
- Zemljištu od 3000 m2 na kojem su se duže od 50 godina nalazili park i sklop dječjih igrališta na kojima sam odrastao, zaprijetilo je 2020. uništenje i izgradnja zgrada. Susjedstvo je odmah reagiralo, prošli kroz sve legitimne procese, prosvjede, peticiju. Svi mediji su pisali, tresla su se brda, a rodio se miš. Shvatili smo da nemamo opcija nego izaći na izbore. Tako sam postao vijećnik, bez stranke, jer ne volim stranke. Bivši gradonačelnik Bandić je zakuhao i ignorirao cijelu stvar u startu. No, današnji gradonačelnik Tomašević, prije nego što je to postao, došao nam je i pred kamerama dao obećanje "Grad mora učiniti sve u svojoj moći da otkupi i uredi takve površine". Ostalo nam je čekati i vjerovati u ispunjenje tog obećanja. Čekat ćemo do 2025. i posljednje sjednice gradske Skupštine u ovom sazivu. Ako ispadnemo prevareni, istog dana započet ćemo kampanju koja je već odavno spremna. Ne mislim prekriženih ruku nastaviti gledati kako se mojem djetetu uskraćuje, ne Disneyland, nego parkovi i igrališta koja sam ja uživao prije 35 godina.
- Kakvu bi poruku poslao ljudima koji se u nekom trenutku nađu u sličnoj životnoj situaciji? Koliko god grozna bila tjeskoba, manjak apetita ili mučnina u želucu, samo treba izdržati... Jednom, prije ili poslije, sve će se promijeniti i doći na svoje... Treba pokušati ugasiti sve emocije... I svoje i tuđe, ikakve. Kad mi je najteže, pokušam izaći izvan svojeg uma i od tamo pogledati svijet oko sebe... Kažem si: "Prošao si ovo 100 puta pa proći ćeš opet, koliko god bilo teško". Eric Cantona rekao je: "Uvijek ima više opcija nego što se čini. Čovjek uvijek može više nego što misli." Winston Churchill: "Borit ćeš se na svim poljima, u zraku, na vodi, na kopnu. I prvo se naceri. Ako se nisi u stanju naceriti sam nad sobom, onda se nisi u stanju ni boriti." To su neke od poruka koje imam na ceduljici za krizne situacije. Pretrčati 10 km, iznojiti se, osjetiti katarzu i čisto osvježenje, iako neće pomoći u psihički najtežim situacijama, osvježenje je kakvog nema!
- Baš si jako nabrijan na trku od 10 km po centru Zagreba?
- Napaljen sam jer moj rekord iz 2021. na 10 km je 39:50. To je odlično vrijeme, danas ga mogu samo sanjati. Ako ga ikad jednog dana dostignem, značit će da sam jači nego ikad. Na Ceneru 2022. trčao sam 48:40. Nisam bio u top formi, ali maestralno sam ušao u cilj, u zadnjih 500 m punim sprintom "prešišao sam" desetke trkača i natjerao vlastiti puls na 195 otkucaja. Doživljaj za naježiti se. Vruć si, a studeni je hladan mjesec. Trčiš kroz svoj grad, protiv ili skupa s tri tisuće trkača i pred tisućama u publici. Nešto što se nadam ponoviti svake godine i pritom skidati osobni rekord, boriti se sam protiv sebe i prkositi starosti. Dugoročno, želim bilo kada moći istrčati 10 km brže od 45 min, sljemenski cener biciklom za 35 min i uspon biciklom od KB Dubrava do tornja na Sljemenu biciklom za 1:10 sata. To je standard koji želim biti spreman uvijek moći postići nevezano uz moje godine.
Imaš li još paraolimpijskih ambicija? POI Milano 2026.?
- Godinama se već koprcam u borbi odustati ili ne od natjecateljskog sporta. Od sutra mi dijete kreće u predškolu, a to znači da ću dobiti slobodno vrijeme koje mogu iskoristiti za trening. Da su Igre 2026. negdje daleko u svijetu, sigurno bih već odustao. Ali, Milano je blizu, kao i pripremna natjecanja koja mu prethode. Puno prijatelja mi je najavilo da će me doći gledati ako se uspijem kvalificirati. Postati prvi hrvatski parabiatlonac na OI značilo bi, ne samo uspjeh moje sportske karijere, već bi otvorilo i put našim budućim parabiatloncima. Nadam se da moje dijete može biti jedno od njih, ali znam i da se to ne može tražiti od nekoga, posebno ne djeteta. Ja sam znao zašto se borim i što želim. Nikad me nije trebalo nagovarati da treniram, znao sam da jedino volja i motivacija samog pojedinca mogu dogurati nekoga do najvećih uspjeha. Sportom se mislim baviti dok god ću to biti u mogućnosti. Kad prestanem s natjecanjima, tada ću se početi natjecati sam protiv sebe, dokle god to budem bio u stanju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....