Moji su igrači veliki emotivci, svi do jednog - priznao je gotovo u suzama Slavko Goluža kada je potpisao kapitulaciju u polufinalu.
- Nije mi do života! Nakon utakmice bio sam tužan, sada sam još tužniji. Ne znam što možemo napraviti da se vratimo i osvojimo to odličje. Nije ipak isto doći kući praznih ruku ili s medaljom. Sada mi je svejedno s kim igramo, Španjolci su dobar ‘izbor’ iako su nas pobijedili u drugom krugu. Možda i to može biti mali dodatni motiv koji nas može uzdignuti u odnosu na njih koji su također ‘down’ nakon pada u polufinalu. To je uvijek tako, teško je igrati svima u borbi za broncu.
Ivan smatra da se momčad može vratiti i pobijediti:
- Moramo popraviti sve ono loše što smo imali u prvoj utakmici s njima. Dobro se poznajemo, sličan smo mentalitet i uvijek se razumijemo. Neće nam biti lako, i oni žele popravak za poraz u polufinalu. Mislim da se možemo trgnuti i slaviti. Sve je opet samo u glavama i u zaboravu onoga što se dogodilo.
I Čupić smatra da je momčad u globalu bila odlična i da je polufinale fini doseg:
- Bolje je to izgledalo nego na zadnjem natjecanju u Švedskoj (naravno, Čupić je bio pojačanje u Srbiji jer je zbog ozljede propustio Švedsku, nap.a.). Digli smo se za jedan nivo, a na olimpijskom turniru bit će još puno bolje. Bit ćemo zdraviji, spremniji, pametniji, nadam se.
Iskreni Čupić dodao je:
- Svaka čast Srbiji i Danskoj koji su u finalu, no osobno mislim da smo mi jači i da nam je bilo mjesto u finalu. Nažalost, samo su Marko i Ivano u napadu bili dobri, a svi ostali... No, takav je život, moramo se probuditi i zaboraviti. Meni je ovo osobno jedan od dva ili tri najteža poraza u karijeri, ako ne i najteži.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....