Čudo na Opus Areni ipak se nije dogodilo. No, Osijek je pao hrabro i sa stilom, novom europskom pobjedom i ostavljanjem svog novog stadiona u statusu nepobjedive tvrđave, a Šime Gržan s maskom na licu koju je nosio kao posljedicu bitke na turskoj fronti sedam dana ranije bio je utjelovljenje te pobjede, ali i Osijeka kakvoga želi gledati svaki njegov navijač. Sitni i dinamitni zadarski desni bočni nastavio je sjajnu ovosezonsku formu i zaslužio skandiranje svoga imena svih 8.444 najvjernijih navijača koji su došli navijati i vjerovati. Osijek je apsolutno nadigrao četvrtu momčad turskog prvenstva iz prošle sezone i, treba i to istaknuti, dvostruko skuplju momčad u kojoj jedan Nani i Niang ulaze s klupe pola sata prije kraja.

Kriva je Adana

Stjepan Tomas i njegovi igrači imaju puno toga za čime mogu žaliti. Prvo za katastrofalnim ulazom u prvu utakmicu, koji je usmjerio tijek zbivanja u Maloj Aziji, a onda i groznom arbitražom sudaca iz Gruzije koji su tada Adani praktički poklonili četvrti i peti gol. Imaju za čime žaliti i s osječkog dijela ovog dvoboja. Turcima je, naime, u Adani ulazilo praktički sve što su otpucali prema Malenici, Osijeku, pak, na domaćem terenu nije. Imali su prevlast u udarcima, ali nisu bili dovoljno precizni, a ono što je išlo u okvir Karačić je uglavnom dobro branio. Ipak, zabili su tri gola, a kada je junak susreta Gržan sedam minuta prije isteka 90. minute zabio za 3-1 Opus Arena je eksplodirala. Nada je i dalje živjela, no vremena nije bilo. Puno toga propušteno je u prethodne 173 minute obje utakmice. Akutni defenzivni problem Stjepan Tomas odlučio je pokušati riješiti povratkom u sustav 4-2-3-1, kojeg je do sada koristio isključivo u HNL-u te u prvoj europskoj utakmici protiv ZTE-a, ali i nekim neočekivanim kadrovskim rješenjima poput Brazilca Guedesa, profilno desnog bočnog, na lijevom boku obrane. Iz udarnog sastava izostavio je i kapetana Jugovića, krenuvši s Brlekom kao udvojenom ‘‘šesticom‘‘ uz Nejašmića. Gržan i Barišić, prvi s maskom, a drugi sa zavojem oko glave izgledali su kao ratnici po povratku s turskog fronta.

Osječani ni ovaj put nisu imali sreće ni sa suđenjem. Englez Brooks ničime nije pokazao da je sudac Premiershipa, jer je sasijecao svaku domaću energičnost i agresiju u korijenu, sviravši prekršaje kakvi se u Engleskoj nikada ne sviraju.

Čista destrukcija

Turci su se, pak, od samog početka odlučili na destrukciju, ali i zadržavanje igre kod svakog prekida. Imali su za to veliki kredit kojeg su stekli u prvom susretu, pa juriti nisu morali ni trebali. Bili su potpuno defenzivno orijentirani, ali velika zasluga za to ide i na račun Osijekove igre, koja je bila baš kakva je trebala biti. Odlučna, agresivna i hrabra. Za kompletan dojam nedostajala je samo realizacija, a prilika za to bilo je sasvim dovoljno. No, Bukvićeve minijature i opasni pokušaji, Caktaševa nepreciznost u ‘‘njegovoj zoni‘‘ nisu pronalazile traženu adresu iza Karačićevih leđa. Turci su to kaznili nakon prve domaće greške i otišli na ukupnih +5 preko svog najboljeg igrača Sarija.

Zasluženo izjednačenje došlo je preko Lovrića i Nejašmića, a Mkrtchyan je umalo odveo domaće na odmor s vodstvom. Nastavak je donio novu ludnicu koju je pokrenuo Caktaš, nakon što je Karačić preživio Lovrićevu kanonadu, a onda do kraja podigao Gržan. U međuvremenu je na kratko nestalo i struje, ali ni ta ‘‘diverzija‘‘ nije pomogla domaćima. No, vremena više nije bilo. Imali su i gosti sjajne prilike preko Sarija i Akbabe, ali ukupno gledano Osijek je bio daleko bolji suparnik i zasluženo je pobijedio, što je na kraju pokazala i publika koja ih je ispratila s ovacijama, kao nova energija na izazove u HNL-u gdje ‘‘bijelo-plavi‘‘ itekako imaju što reći.