Dalić je za Livaju napravio dovoljno. Njegov oproštaj od Vatrenih nije ni udarac ni tragedija

U prošlom životu Zlatko Dalić bio je šef mirovinskog fonda, lako je zaključiti nakon što je izbornik još jednog važnog reprezentativca ispratio u mirovinu. S Livajom kao posljednjim u koloni mladih penzionera Dalić je u šest godina mandata zaokružio dva opusa: on nije samo osvajač dviju medalja na SP-u i najtrofejniji šef "vatrenih" u povijesti, nego i čovjek s rijetkim talentom da velike nogometne zvijezde pripremi za život nakon igračke smrti.

Dobro, prethodnu ocjenu uzmite s blagom rezervom jer nisam siguran da bi se Nikola Kalinić i Rebić, Badelj ili Rakitić tek tako složili s njom, ali činjenica ostaje da je Dalić u reprezentativnu mirovinu ispratio cijelu jednu respektabilnu momčad, a da rezultat pritom nije patio. Kako u toj priči kotira Livaja?

Tako da pleše na rubu prve jedanaestorice otpisanih. Dobro bi ga bilo imati u konkurenciji jer je internacionalna napadačka klasa, ali, kao i u stvarnosti, daleko od toga da reprezentaciji bez Livaje nema života. Kome je u toj postavi presudila biologija, kome vlastite mušice, a kome slaba komunikacija s izbornikom, o tome više čitajte na susjednim stupcima. U nastavku teksta riječ, dvije o posljednjem slučaju.

Kada je Livaja zabriljirao s dvije samoubilačke akcije na Rujevici - prvo sukob s imbecilom iz publike tijekom treninga "vatrenih", a onda i njegovo imbecilno vozikanje freza i traktora nakon finala kupa - potpisnika ovih redaka podsjetio je na onog Muju iz vica. Jednom je, dakle, Mujo slomio nogu na dva mjesta i rješenje za svoju muku pronašao u sljedećem izlazu: neće više izlaziti na ta mjesta/mjesto u Rijeci.

Procesu rehabilitacije nije pomogla niti činjenica da Livaja ove sezone igra osrednje, debelo ispod razine na koju je navikao HNL publiku

Nakon otkaza Livaja, međutim, više podsjeća na junaka drugog plitkog vica, onog koji je sjeo na psihijatrijski kauč i priznao doktoru da ima problem. "Da čujem, kakav problem?", pitao je psihijatar. "Bojim se da sam neodlučan. Ili možda nisam?"

U naknadnim interpretacijama ispada da je 30-godišnja Hajdukova zvijezda odluku kuhala mjesecima. Čekao je, kažu, da mu netko s autoritetom priskoči u zaštitu i pred javnošću argumentira da on nije nikakav zlikovac, nego samo jedan temperamentan momak kojem na terenu i treningu brže nego drugima pregori svjećica. Savez i izbornik su učinili ono što su učinili, ponudili su Livaji vrijeme za hlađenje i elegantan povratak u svlačionicu nacionalne momčadi.

Jesu li trebali učiniti više? Ne bih rekao. Iako figurira kao Hajdukova ikona, Livaja je na većoj mapi samo 14. ili 15. igrač reprezentacije. Procesu rehabilitacije nije pomogla niti činjenica da Livaja ove sezone igra osrednje, debelo ispod razine na koju je navikao HNL publiku.

Iz današnjeg rakursa Livajin oproštaj od "vatrenih" nije ni udarac, kamoli tragedija, ali ostavlja gorak okus u ustima iz najmanje dva razloga: 1) Livaja će se brzo vratiti u golgetersku formu; 2) ovaj nadureni gard opraštanja od reprezentacije polako prerasta u naviku igračima, a ego ne bi trebao biti važniji od interesa momčadi.