Ivica Obrvan je iskusan i dobar trener, izbornik ženske rukometne reprezentacije Hrvatske. Ta reprezentacija je 2020. godine na Europskom prvenstvu u Danskoj s Nenadom Šoštarićem osvojila brončano odličje što je najveći uspjeh ženskog rukometa do sada. Od tada je prošlo pet godina i više definitivno nismo tako dobri, nismo ni blizu vrhu na kojem smo tada bili. To je uglavnom ista reprezentacija koju smo imali tada, a najveći udarac je bio kada se nismo plasirali u kvalifikacije za Olimpijske Igre u Parizu.
Ivica Obrvan je sve iznenadio popisom igračica za nastup na Euru 2024. u Švicarskoj, Mađarskoj i Austriji. Na njemu nema pet jako važnih igračica, dvije su izostale zbog ozljeda – Ana Debelić i Andrea Šimara, a tri - Tea Pijević, Valentina Blažević i Ćamila Mičijević, jer je tako odlučio izbornik Obrvan. To je njegovo pravo, jer je u konačnici on taj koji je odgovoran za rezultat, a cilj na Euru bit će plasman u drugi krug natjecanja za koji će nam protivnici biti Danska, Švicarska i Farski otoci. Dalje nas iz te skupine vode samo prva dva mjesta.
Odluka Obrvana nije sporna, iako je mnoge iznenadila. Nije problem u odluci, nego u obrazloženju, a od njega nema ni traga. U slučaju spomenute tri igračice obrazloženje se nameće kao nešto sasvim logično. Obrvan ima svoje argumente, ali u pitanju je reprezentacija i svi koji prate reprezentaciju imaju pravo znati zašto. Nejasno je zašto je to problem.
Tea Pijević svi proteklih godina bila je najbolja hrvatska reprezentativka. Apsolutni broj 1 među vratnicama. Danas brani u Gloriji Buzau u Rumunjskoj, a kažu da je ta liga najjača u Europi. Kada bi Zlatko Dalić odlučio izostaviti Luku Modrića, karikiramo, vjerojatno bi javnost tražila pojašnjenje, jer nije Luka svatko.
Valentina Blažević je srednjakinja koja nas je vukla godinama, nemalo puta bila i naša najbolja igračica. Pet godina je već u Rumunjskoj, trenutno je u Craiovi.
Izostavljanje Pijević, Blažević i Mičijević s popisa nije sporno, ali način jest, a nije novost, ponavlja se
Ćamila Mičijević je nakon spomenute bronce kada je briljirala nestala s radara, mučila se s ozljedama, mijenjala klubove (Metz, Paris, Craiova). Sada igra u Rumunjskoj.
Tea ima 32 godine, Valentina i Ćamila po 30. Neke stvari se moraju vidjeti, htjeli mi to ili ne, ali kakve god te stvari bile, treba ih obrazložiti i prestati ostavljati repove bilo koje vrste, repove koji će sigurno izazvati problem i uvijek i u svakoj prilici ako nema rezultata biti teret koji je apsolutno nepotreban bilo kome. Obrvan je rekao ‘to je samo moja odluka‘ (čija bi bila?), ali to nije dovoljno. To je samo jedna izjava bez kraja, barem kada su u pitanju ove tri igračice. U konačnici one su to zaslužile, ipak smo s njima osvojili medalju, a pitanje je kada ćemo uopće sljedeći put.
Zašto je to uvijek problem obrazložiti, to je pitanje. Recimo, Dagur Sigurdsson je apsolutni šef u svom poslu, bira, slaže. Odlučio je od starta svog posla izostaviti Jakova Gojuna i Igora Karačića. Nikad javno nismo čuli zašto, makar znamo da Gojun ima 38 godina, da je Karačiću 35, ali to su dva igrača s kojima smo osvajali medalje. Dagur Sigurdsson ima apsolutno pravo ne pozvati ih, ali obrazloženje je minimum kakav ta dva momka zaslužuju. Imali smo u prošlosti situaciju kada je otišao Balić, ne samo on, pa nismo čuli. A sve to ne treba baš nikome, posebno kada su u pitanju ljudi koji tako nešto zaslužuju. Sve može, ali način se mora znati. To je stvar pristojnosti.
Taj način ponašanja moramo hitno mijenjati, jer zatvaranje reprezentacije u tom smislu može nam se u budućnosti vratiti kao bumerang. Reprezentacija je ‘naša‘ i kada pobjeđuje i kada gubi i tako će ostati uvijek. Zato je važno da oni zbog kojih je ‘naša‘ znaju o čemu se radi. Ne biraju, ne određuju taktiku, ali imaju pravo znati. To je tako malo, a očito nekima tako puno. Treba to promijeniti. Kako bi rekli ‘iznad svih Hrvatska‘. Nije isto klub i reprezentacija, jel‘ tako?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....