Kamere na glave - sudačka ikebana ide dalje...

Suđenje je, složit će se gotovo svi, najveća rak-rana rukometa. Svaki put i u svakoj prigodi, zbog nedorečenih pravila, događaju se protesti, problemi. Umjesto da se manevarski prostor za moguće probleme skrati, on se proširuje i sve je skuplji iz dana u dan.

Najnovija fora koja će ‘preporoditi‘ suđenje zove se kamere na glavama sudaca. Oni će s njima trčati po terenu, onda će se snimka toga prikazivati, ali ne uvijek, nego samo povremeno. Pa će publika moći vidjeti pravu istinu. No i dalje nećemo dobiti najvažnije odgovore o tome kako izregulirati pasivni napad, zašto udarac lopte o pod nije kao dodavanje, kada je faul za sedmerac, kada nije, što je to obrana iz prostora od šest metara, zašto ni danas treneri i klupe nemaju pravo na challenge, zašto je to pravo isključivo domena sudaca… Najviše toga pripada u slobodno sudačko uvjerenje, a to uvjerenje dovodi do najviše problema danas u rukometu.

To je uveo nogomet i to je dalo svoje rezultate, koji još nisu sto posto čisti, koji su kruti, ali su pomogli. No, nogomet je tehnologiju koju je postavio uvođenjem VAR-a digao s tim na razinu više. Kod rukometa je malo drugačije. On ima VAR, ali taj VAR izgleda u odnosu na nogometni dosta nepregledno, pa je sucima nekad jako teško donijeti pravu procjenu događanja na terenu. No, nije se odlučilo investirati u više kamera oko terena koje bi bolje snimile svaku situaciju, već se odlučilo investirati u kamere na glavama sudaca, koje, gle slučaja, radi jaka njemačka firma, a znamo što Njemačka znači za rukomet i kakav se rukomet igra u Njemačkoj ligi. Očekujemo da će im uskoro ozbiljno konkurirati Danska.

Samo Liga prvaka, kao najelitnije klupsko natjecanje u rukometu, dovoljan je pokazatelj pravih problema rukometa. I što se događa? Uglavnom ništa, priča ide dalje, priča se svake godine o mogućnosti uvođenja vremenskog ograničenja napada, o tome treba li igrače isključiti za svaki udarac loptom u glavu vratara odmah ili ponekad, treba li stati na crtu u centru ili je dovoljno biti u krugu da bi akcija išla dalje, treba li lopta biti s ljepilom ili bez ljepila…

Zanimljivo je da o profesionalizaciji sudaca nema riječi, a i u tom smislu je nogomet otišao dalje, podigao odgovornost na znatno višu razinu nego što je bilo nekad. Makar nikad neće biti idealno, jer u konačnici su ti koji odlučuju ljudi, a ne tehnologija. Jačati povjerenje svih u sve trebalo bi biti put, ali čini se da pred velikim businessom to sve pada u drugi plan i da se rješenjem problema s uvođenjem ikebane na glavama sudaca neće riješiti problem.

Sve bi to bilo OK da je suđenje dobro, da je tehnologija koja ga prati na visini, pa bi svako unaprjeđenje bilo plus. Vidjeli smo kako to može izgledati na klupskom Svjetskom prvenstvu u nogometu, pa u Premiershipu, a opet će neki Taylor, Oliwer, Manzano, Turpin, Orsato, Kovacs… odlučiti kako oni misle da je najbolje. Ali to je ogroman korak naprijed u odnosu na prošlost. Investicija u ljude je znatno važnija od investicije u tehnologiju i to mora biti osnova svakog novog, drugačijeg puta koji teži uspjehu.

Rukomet je nepotrebno otišao u smjeru kopije, a uvijek je najbolje biti original. I samo se nadamo da ćemo zbog kamera na glavama sudaca imati bolje suđenje, jer ono što god rekli čak i autoriteti, na ovaj način nije dobro.