Ako znaš rasti pomalo, rast ćeš puno: Klub koji mijenja pravila igre na domaćoj rukometnoj sceni

Prošli tjedan se dogodilo nešto dobro i zanimljivo u domaćem rukometu. Nije veliko, nije senzacionalno, ali je dokaz da se i pomalo može rasti do nečega što se može nazvati ozbiljnim. Sesvete su mali klub, nisu ni prvi, niti najbogatiji, niti imaju spektakularne uvjete, niti spektakularnu dvoranu, ali svake godine pomalo pokazuju da se može rasti i zauzeti ozbiljno mjesto na rukometnoj karti.

Potpisali su jedan sponzorski ugovor i zamislite, zaključili: ‘to će nam pomoći da lakše živimo, da možemo adekvatno pratiti rad s mladima, jer imamo ih u školi preko 400, s njima radi 12 trenera, ti mladi traže adekvatno praćenje da bi napredovali i u budućnosti će sami odlučiti kakvi će rukometaši biti.‘ Nitko nije spomenuo napad na prvo mjesto, naslov, kažu da nemaju problem s time da se mogu svrstati u svakom trenutku, ali da to ne znači da ne postoji donji prag očekivanja koji se mora zadovoljiti da bi projekt napredovao pomalo. Pomalo napredovati znači puno u budućnosti, a svjedoci smo da za to kod nas, generalno gledano, nema previše strpljenja. No, oni su klub koji je krenuo od nule, koji si takav prag puno lakše može postaviti nego neki drugi.

Bili su druga liga, pa su postali prva, pa su jedva preživjeli u prvoj, pa su došli u Ligu za prvaka, pa su tu opstali, pa su uspjeli dobiti jače od sebe, pa su otišli na završnicu Kupa, pa su sudjelovali, pa su tamo izborili finale, pa su izborili nastup u Europi, pa su ispali iz Europe, pa su se vratili. U međuvremenu su klinci postali najbolji u Hrvatskoj, u međuvremenu su od Jelkovca napravili dvoranu s četiri tribine, čini se, ustalili su se u Europi i ono što je možda i najdragocjenije u cijeloj priči koja se ne pokušava uspoređivati niti s jednom drugom glasi – jedini su klub Europske lige koji ima sve isključivo domaće igrače. To je put s kojeg ne misle skrenuti i to je za promociju rukometa kao sporta jako velika stvar. Može misliti što god tko želi, ali ovdje je riječ o činjenicama koje u našoj sportskoj svakodnevici djeluju jako pozitivno.

Sesvete su izgradile svoja pravila, ona se ne mijenjaju s bilo kojom promjenom unutar kluba. Tu nema velikog glamura, ali ima puno posla, dobrog druženja i napretka koji se pokazuje iz godine u godinu. Samo i isključivo nastave li na taj način, napredovat će i u budućnosti. Ambicija je uvijek tu, ali realnost je ta koja dominira i daje stabilnost svih ovih godina. Svake godine podići razinu za malo značilo bi podići razinu za deset godina recimo do jako ozbiljnog posla. Samo je pitanje ima li i kod ostalih strpljenja i realnih ciljeva.

Jednom davno Francuska je rukometno bila smiješna, ali je gradeći reprezentaciju Daniel Costantini postavio napredak lige u cjelini kao prioritet. Ciljano su radili na podizanju budžeta, razvoju klubova, da bi evo 30 godina kasnije imali u Njemačkoj najbolju ligu u Europi. Ne treba ni govoriti koliko to znači za reprezentaciju i za francuski rukomet u cjelini. Ali, 30 godina, ima li netko viziju što će sve to uopće biti za 30 godina.

Usudit ćemo se reći, ne samo kada je riječ o sportu – nema. Prvo pravilo je – snađi se, a svi uvijek očekuju da se nešto dogodi, da se nešto promijeni, krene... I zato je dobro vidjeti da jedan mali klub pokušava nešto drugačije. I dođu im Kristianstad, Vardar, Toulouse, Flensburg, Tatabánya… Nije to loše, čak štoviše.