Često u zanosu mnogi zaboravljaju da je podrška nešto jako važno na putu do cilja. Nema izbornika u Hrvatskoj koji nije imao maksimalnu podršku kada je prihvatio momčad. Ostalo je ovisilo o njemu i o rezultatima koje je postizao.

Goran Perkovac je čovjek koji je igrački zadužio hrvatski rukomet, zlatni olimpijac za prvo hrvatsko olimpijsko zlato uopće iz Atlante, ključni čovjek prve medalje na velikoj sceni europske bronce u Portugalu ‘94. (sjećamo se utakmice s Dancima za broncu...). Trebalo bi se toga prisjetiti pod normalno, kao i karijere tog karakternog momka koji je beskompromisno bio na čelu generacije u kojoj su bili Ćavar, Puc, Saračević, Smajlagić, Kljaić, Matošević... Goran Perkovac je kasnije bio trener u Švicarskoj, vodio je švicarsku reprezentaciju, grčku reprezentaciju, bio je trener u Bundesligi kojoj mnogi ne mogu ni prići. I sada je na čelu hrvatske rukometne reprezentacije.

Godinama je u Švicarskoj, naučen na drugi stil života i razmišljanje, ali nepromijenjenog karaktera. On je kao “ralica” bio i kao igrač kada je rušio protivnike, dok se primio takvog posla i kao izbornik. Nije mu lako, puno je prepreka pred njim, više onih koje se ne vidi nego koje se vidi. Svi će konstatirati da je prihvatio momčad u nezavidnoj situaciji, da su momčadi kada je u pitanju već skora budućnost nužne promjene, nova hijerarhija, poredak, a sve to se neće napraviti samo po sebi. Trebao nam je čovjek koji će to napraviti i odluka je pala na Gorana Perkovca. Nikako slučajno.

Ne treba mu samoreklama

Bilo je situacija kada smo bili na dnu, kada su se potpisivale odgovornosti za izbornike, kada smo smjenjivali izbornike tijekom velikog natjecanja, kada bez povjerenja nikad ne bismo imali što imamo danas. To su bile teške odluke koje je netko nekad napravio i što nije beznačajno. Nepogrešivi se još nije rodio, pa je tako i u tom poslu, ali hrvatski rukomet - htio to priznati netko ili ne - ima jako dobar i čvrst put svih proteklih 30 i više godina. To nije slučajno i ako se nekome i ne sviđa stvari je nužno poštovati. A dojam je da čak ni to nije slučaj, čak ni među samim rukometašima. To je najžalosnije.

Perkovac je bio daleko od Hrvatske, “nogom" je otvorio vrata reprezentacije, jer drugačije ga nitko nikada ne bi doživio kao čovjeka koji stvarno želi pokušati s momčadi u koju je ugradio veliki dio sebe. Mnogima se to nije dopalo, mnogi su u tome vidjeli samoreklamu, ali Perkovac je čovjek kojem u rukometu samoreklama nije potrebna. Osluškujući sa strane kako je prihvaćen i kako ga ljudi, pa i kolege vide, teško se oteti dojmu da bi podrška trebala biti barem malo veća.

Jer primio se posla koji je davno trebalo odraditi i svi “filozofi” koji misle bolje, ili nisu odradili ništa osim pričanja, ili neke stvari nisu odradili kako treba, pa smo došli u situaciju koju nismo željeli. To nitko nije želio i u tome smo valjda svi jedinstveni. Perkovac nije kriv zbog onoga što je zatekao i primio se jako teškog posla. Da ne misli da ga može napraviti, ne bi ga se sigurno primio i sama ta činjenica govori da je podrška puno bitnija od sitnih “bušenja” tako tradicionalnih našoj svakodnevici.

Važna utakmica u Grčkoj

Bio je oštar kritičar prethodnika, to nije sporno, ali su kritike bile posljedična stvar loših rezultata. Čovjek koji je u rukometu 40 godina na to ima pravo, kao i svaki drugi takav... To što svatko neće javno reći što misli, možda je i najveći problem, razlog da smo došli tu gdje smo. Treba se naučiti komunicirati. Za svaki posao treba imati petlje.

Trener i izbornik nisu iste funkcije, izbornik je čovjek koji uvijek više odlučuje, pred Goranom Perkovcem su teške odluke i tek kada bude dobio vrijeme za svoju ideju moći ćemo reći je li to to ili nije. Rezultati će uvijek - kao i kod svih prethodnika - biti ti koji će mu odrediti sudbinu i on je spreman na to. No najvažnije je da hrvatski rukomet bude spreman za ono što dolazi sutra. Od toga važniji nije baš nitko.

Idemo u Grčku, treba dobiti utakmicu. Stanje nije idealno, vidjeli smo protiv Nizozemske. I nitko ne bježi od toga. Ali to treba napraviti i svi bi trebali biti sretni da bude tako. Jednom smo počeli s Finskom, jednom s Češkom, a trebalo je i to napraviti. Kada se samo sjetimo toga... Sada moramo početi s Grcima. Svi, ne samo Perkovac.