Kako god okrenuli, pokušavali na razne načine širiti optimizam glede šansi Hajduka, da se ove sezone poslije 19 dugih gladnih, frustrirajućih godina napokon okruni naslovom prvaka, svoje su kazali navijači "bijelih". Oni su s tribina igračima Hajduka pružali pravu podršku da bi, usprkos pobjedi, zvižducima i prosvjedima zasuli i ispratili domaću momčad.
Usprkos pokušajima tumačenja da "nije baš sve tako crno kako bi se moglo zaključiti po reakciji s tribina", točnije bez obzira na to što pojedini komentatori navodno uočavaju neke napretke u igri (na primjer, ulaz u "Halfspace"), činjenica je da su čak i oni iz redova veterana Hajduka deprimirani, pa i revoltirani kvalitetom igre Hajduka.
Na primjer, Hrvoje Vejić: "Pišem tri, pamtim ništa"; Tomislav Erceg: "Pišu se tri boda, ostalo je za zaborav"; Ivan Buljan: "Toliko sam se živcirao da sam posljednjih petnaestak minuta isključio televizor"…
Istina je da je momčad hendikepirana izostancima, no navijačima u završnici utakmice s Rudešom sigurno nije bilo ugodno
Staro je pravilo da se s naklonošću gleda na osvajanje tri boda usprkos slabijoj igri, pogotovo kada je Hajduk na čelu tablice sustigao Rijeku (po 27 bodova). Međutim, bez obzira na uvjeravanja predsjednika Lukše Jakobušića i sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa, zajedno s njihovim podupirateljima iz Nadzornog odbora i uopće bliskih članova hajdučke familije, kako Hajduk raspolaže igračkim kadrom za prvaka, činjenica je da "bijeli" izgledaju loše.
Istina je da je Hajduka pogodio silni hendikep: ozljeda Darija Melnjaka, pa za ovu priliku izostanak Marka Livaje i Filipa Krovinovića zbog tri žuta kartona. Ali svejedno, na kraju susreta s posljednje plasiranim Rudešom, koji između ostalog ne zna što je pobjeda i koji na šest utakmica u gostima nije postigao niti jedan jedini gol, navijačima Hajduka nije moglo biti ugodno u završnici utakmice kada gosti samo slučajno nisu došli do izjednačenja. I kada je trener Karoglan, praktično izmjenama, kupovao vrijeme za održanje prednosti od 1-0.
Do zimske stanke preostalo je šest kola, bilo bi kao u snovima da se Hajduk održi makar pri vrhu kako bi na proljeće, možda ipak napokon s dva, tri pojačanja dobili na ofenzivnoj kvaliteti za ravnopravnije nadmetanje za prvaka s Rijekom i Dinamom. A da bi se to dočekalo, da bi proljetni juriš stvarno bio izvediv, "bijeli" bi morali inkasirati barem 13 ili 14 bodova. Što znači nekako ostati neporaženi u Osijeku, pa dobiti redom Varaždin i Goricu kod kuće, te Istru 1961 u gostima, zatim osvojiti još tri ili četiri boda protiv Lokomotive u Zagrebu i super derbiju protiv Dinama na Poljudu. No, to je u odnosu na igre koje Hajduk prikazuje ipak puka fantazija.
Leki i Karoglanu moglo bi se štošta prigovoriti, ali neosporna je činjenica da se do naslova ne može isključivo na bazi želje, ambicije i borbenosti
Realnost je sasvim druga, bez obzira na to što se trener Mislav Karoglan hrabri:
- Možemo, moramo i hoćemo igrati bolje. Najprije protiv Osijeka…
Ali i trener priznaje ono što je bilo bjelodano: "Imali smo premalo dubine ili smo preširoko napadali"; "imali smo plan, ali nije funkcionirao"; "imali smo sreće da nismo primili gol"…
Trenerima, prošlom Ivanu Leki i aktualnom Karoglanu, moglo bi se štošta prigovoriti, igračima također, ali je neosporna činjenica da se ne može do naslova prvaka isključivo na bazi želje i ambicije, pa ni borbenosti. Ključna je osrednja sposobnost igračkog kadra, pogotovo kada Marko Livaja ne igra na način na koji je sve navikao maestralnim golovima i asistencijama.
Kako dalje? Nema druge nego prihvatiti pravilo da se ide "utakmicu po utakmicu", naoružati se strpljenjem i vjerom, pa i spoznajom da rivalima ne ide sve glatko
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....