'Ne želim ići skakati 190 ili 195! Neću zbog Londona ugroziti deset godina karijere'

Primijetili ste da nisam ušla lepršajući - rekla je Blanka Vlašić na početku konferencije za novinare, prenosi Slobodna dalmacija.

Čekali smo što će kazati vezano za Olimpijske igre.

- Tema ove presice nije samo Olimpijske igre u Londonu, već smatram da je vrijeme da budete upućeni u razvoj događaja zadnjih mjeseci. S kakvim sam se problemima suočavala - počela je Blanka.

- Sretna sam što sam blagoslovljena s 13 godina karijere bez ozbiljnih ozljeda, malo se koji sportaš može time pohvaliti. Prije par mjeseci sam se suočila s ozljedom koja je morala imati operativni zahvat. Smatram da se to moralo i da sam time kupila novih 13 godina.

- Dogodilo se 31. siječnja, taj artroskopski zahvat. Htjela bih naglasiti da se radilo o dvije operacije u jednoj. Osim što je kost smetala Ahilovoj tetivi, doslovno je bila u njoj. Trebalo je to odstrniti i obrijati dio Ahilove tetive, ali isto tako napraviti i cijelu rekonstrukciju zgloba. Dogodila su se razna okoštavnja i zglob je izgubio na pokretljivosti i oštećivao je tetive...

- Jednostavno sam dobila novi zglob. Bez obzira što su govorili dva mjeseca nakon zahvata traje oporavka. Da, ali za koga? Za nekoga tko ode jednom tjedno trčati na Marjan. Ja to nisam.

- No, kako sam se i do sada susrela s takvim stvarima, nisam znala što očekivati. Sve strukture su se morale naviknuti na skroz nove uvjete. Morala sam i nove uloške raditi, promijenio mi se i otisak stopala. Iako je to manje invanzivni zahvat od prave operacije, ipak je to bila ozbiljna operacija.

- Na dvije strane su mi ulazili, ukupno četiri šava. Jedan je šav bio sumnjiv, s unutarnje stvane pete... Međutim, bio je tako mal da nisam mislila da bi se nešto moglo zakomplicirati.

- Bilo je boli, ali zdrave boli. No u periodu mojih bazičnih priprema šav je počeo bujati, izgledao je ružno, pod prstom se mogla opipati neka kuglica i to je boljelo. Falsteri i drugi načini sređivanja noge nisu upalili. Pokušala sam neinvanzivnim metodama da taj sadržaj iscuri vani. Očito je bilo nešto što je zaostalo od operacije. Bio je to granulom, tijelo sebe na taj način štiti, detektira strano tijelo i stvori smjesu nečega oko toga. Koliko štiti, toliko stvara i novi problem. Morala sam to vaditi, pod lokalnom anestezijom dobila sam nova četiri šava. Imam užasno osjetljivu kožu, treba mi duplo više od ostalih da mi to zacijeli.

- Morala sam uzeti desetak dana prisilno slobodno da to zaraste kako treba. Otišla sam u London kod dr. Đurovića, tamo sam odradila terapiju s posebnim aparatom na Ahilovoj tetivi. Provela sam sedam dana, pri kraju, kad su šavovi bili zreli za skidanje, trčala sam bez boli, vratila sam se puna entuzijazma da krenem s treninzima. Smatrala sam da je to početak novog ozbiljnog ciklsa.

- Kad smo skinuli šavove rana se jako brzo otvorila i u isto to vrijeme sam napravila svoje prvo skakanje malog intenziteta sa zaletom od četiri koraka. Znala sam da će sprinterice donijeti neke posljedice kad ih prvi put obujem...

- Tu večera sam mislila da je OK: Boli malo, ali mislila sam da led to rješava. Mislila sam da sam na konju. U isto vrijeme ta rana još uvijek nije izgledala divno. Pogotovo jer je na nezgodnom mjestu. Koliko god to ja štitila spužvama i flasterima.

- Bila je to prva i zadnja bezbrižna večer. Probudila sam se s jakim bolovima u nozi i prvi put nakon operacije uzela sam štake. Tad mi je bilo važno samo da mi netko kaže da ću uopće nastaviti karijeru. Vidjela sam da je čudno nateklo, da led ne pomaže... Zvala sam doktora u Švedsku koji je rekao da dođem što prije. To je bilo u četvrtak, ja sam došla u nedjelju u Švedsku. Odmah me došao vidjeti i rekaoje da sumnja da se radi o infekciji.

- Bilo mi je lakše jer sam se bojala da je sve smrskano. Sutradan su se njegove sumnje potvrdile. I na rani su se stvarale kraste, ali se nije povezala na pravi način.

- On je sastrugao krastu, uzeli smo bris... Stavio me na antibiotike širokog spektra. Ali nismo isprva našli o kojoj se bakteriji radi. To nije MRSA, neka od najozbiljnijih...

- Međutim, i dalje nisam mogla hodati. Ostala sam u Švedskoj dok stvari postanu bolje. Za par dana sam bacila štake, ali i dalje to nije to. Sad sam deset dana na antibioticima. Sad rana napokon zarasta dobro.

- Htjela bih naglasiti, kako sam radila kontrolni magnet, i tetiva i zglob su u odličnom stanju. Moja buduća karijera ne dolazi u pitanje. Ono što dolazi u pitanje i o čemu moram biti realna jest ova sezona i nastup na Olimpijskim igrama. Neću odustati od nastojanja da idem u London i skačem na visokoj razini.

- Ne želim tamo ići i skakati 190 ili 195. Zna se što me zanima, a isto tako neću ugroziti svojih idućih deset godina karijere. Da živim u strahu. Bila sam na dvije Olimpijske igre, znam što to znači, ali boravak u Olimpijskom selu i strepnja hoću li ući u finale, bilo bi poražavajuće. Kada dođe vrijeme za polazak, znat ću idem li ili ne.

- Olimpijske igre bi za mene u ovom trenutku bile bonus. Ne gledajte to tragično, postoji toliko težih sudbina od moje. Ljudi se jutri bude i zahvaljuju Bogu što su živi, a ja imam problemčić u obliku infekcije. Nadam se da ću se vratiti korak po korak, motiviranija sam nego ikad. Uopće ne sumnjam da drugi dio moje karijere slijedi i sve planiram proživjeti kao da mi je prvi put.

- Ne planiram odustati. Uporna sam i tvrdoglava, osjećam da još nisam rekla svoje. Reklo bi se nisam imala sreće, to je ipak relativan pojam. Mogu očajavati nad nizom tih okolnosti, ali bolje je gledati ispred sebe i kontrolirati štetu na najbolji mogući način s pogledom prema najvažnijem cilju, da se vratim zdrava i da se ne ponovi ovakva sezona. Nadam se da ćemo zajedno doživjeti puno godina.

- Krajnji rok za odluku o Olimpijskim igrama je dan prije puta. Ne bih se igrala s postocima. Ni za ovo se ni u snu nisam nadala da će se ovo dogoditi. Budimo iskreni, zar želite da idem tamo bez veze. Ne želim nam svima to priuštiti.

- Nema potrebe za suzama. To su emocije koje zamagljuju pogled, a meni treba bistra glava. Kakve su to zlatne medalje kada sve ide glatko.

- Počet ću trenirati kad ne bude boli. Opet s emoram posvetiti jačanju zgloba i nekim drugim vježbama. Organizam mi je očuvan, štitnjača nije sportska ozljeda, i ne vidim razloga da ne skačem dok god mi se bude dalo.

- Za ovo sam rođena i svakim dijelom svog bića osjećam da je ovo moj poziv. Ne mogu se zamisliti u drugom poslu niti osjećam da je vrijeme da se umirovim. Osjećam da sam tek na pola puta. Bog mi je poslao neke kušnje koje vjerujem da ću pobijediti i naučiti nešto iz toga. Kako je Lowe rekla, dosadno im je bez mene.