NEKAD STRAH I TREPET, A DANAS 'PLIVAMO UZVODNO' Svjetski prvak i vlasnik šest europskih medalja ukazao na to zašto je Hrvatska zaostala u plivanju!

Od engleskog Sheffielda i španjolske Palma de Mallorce prošla su više od dva desetljeća, puno vode procirkuliralo je starim bazenom Kantrida. I jučer je ispod balona, kao u svojim najboljim natjecateljskim danima, naš proslavljeni leptir odradio “tri smjene”. Milošu Miloševiću, s četrdeset i nekom na leđima, plivanje je još uvijek doručak, ručak i večera. Iskustvo i znanje, akumulirano kroz godine profesionalnog bavljenja sportom već neko vrijeme prenosi mlađim generacijama.

Logistika je jako bitna

Logičan je to slijed događaja za negdašnjeg svjetskog/europskog prvaka i rekordera, Splićanina s riječkom adresom, kojega je splet okolnosti još tamo početkom ‘90-ih, nakon osvojenog trećeg mjesta krajem 1992. na sprinterskom mitingu u Espoou, usmjerio prema Kvarneru. Po povratku iz Finske skrasio se podno Učke...

- Tko se toga više sjeća, bilo je to u prošlom stoljeću - smije se Mićo.

- Pamtim da smo putovali bez opreme, praktički bez ičega. Zapravo, ne znam ni kako smo Miro Vučetić i ja tada došli do Finske. Savez nas je poslao, išli smo bez očekivanja. Bila su to ratna vremena, nemoguće je povlačiti paralelu s onim što se danas događa.

Bila je to najava onoga što će uslijediti. Malo po malo hrvatsko se plivanje u novom tisućljeću pozicioniralo na plivačkoj karti. Svijet je kronološkim redom upoznao Gordana Kožulja, Marka Strahiju, Duju Draganju i Sanju Jovanović, kao posljednju pravu perjanicu. Medalje s velikih natjecanja nisu stizale k’o na traci, ali Hrvatska je desetak godina imala što za reći u bazenu. Sve dok Dubrovkinja, koja je dio svoje bogate karijere također provela na radu Rijeci, nije rekla zbogom. A onda je, u novoj dekadi, nastala “rupa”, razdoblje bez zapaženijih rezultata u međunarodnim okvirima. Upravo je to razdoblje, koje, čast iznimkama (Matea Samardžić), traje još uvijek, bilo povod za razgovor s Mićom.

Nepobitna je činjenica da već neko vrijeme plivamo “uzvodno”. Ne samo da nemamo natjecatelja konkurentnog za odličje, već smo ostali i bez onih vrijednih finala. Zašto je tome tako? Možda je to pitanje za nekog drugog, ali svakako da i bivši izbornik, koji ima svoje “ime i prezime” u plivanju, ima što za kazati na tu temu...

Europa diktira tempo

- Teško je i nezahvalno raditi usporedbu sa ‘90-ima. Vrijeme nosi svoje, mnogo se toga promijenilo, pogotovo u načinu rada. Ono što je očito, mi teško možemo pratiti korak velikih plivačkih sila, a takvih je sve više i više. U moje vrijeme, treba priznati, iskakale su možda dvije-tri financijski izdašnije reprezentacije, sada ih je kudikamo više. Nerijetko se provlači da nije sve u novcu, ali novac je i te kako potreban. Prije svega za logističku potporu, tu mislim na sve ono što je javnosti možda oku nevidljivo, poput kvalitetne prehrane, vitaminizacije, medicinske skrbi, analize, stipendija... a što je neophodno. U svijetu se jako puno ulaže, cijelu priču prate sponzori, što kod nas nije slučaj. Najveći dio financijskog tereta nose roditelji. Problem je i taj što je danas, kada svi jako puno ulažu, velika gustoća u rezultatima. Sada, ako nemaš isplivanu A normu, više nisi siguran.

Uvjeti, dakle, nisu najveći problem. A ne mogu ni biti kada se zna da Hrvatska danas ima daleko više bazena nego u vrijeme Miloša Miloševića, Gordana Kožulja, Marka Strahije.... Možda i najjača reprezentacija svijeta, ona SAD-a u dva je navrata odabrala Rijeku kao bazu za završni dio priprema uoči velikog natjecanja. Toliko o uvjetima.

Prisjetit ćemo se samo Mićinih početaka, sezona treniranja u tada jedinom bazenu u Splitu koji čak dvije godine, od 1984.do 1986. nije bio u funkciji. Putovalo se na treninge u Šibenik, Makarsku, Bašku Vodu, po sat i pol u jednom smjeru. Pa, opet...

- Pamtim razdoblje kada nije bilo stakla na prozorima, temperatura zraka bila je 11 stupnjeva Celzijusovih, a vode tek 18. Bazen je bazen. Bio on star pedeset godina ili nov. Bitna je, kao što sam naglasio, logistika. Iz kakvih je uvjeta moja generacija isplivala, ispada da smo napravili svjetsko čudo. Po meni, nužno je otvoriti plivački centar gdje bi se okupili najperspektivniji plivači. To je trend u svijetu već neko vrijeme. Rezultati se, kao što sam već rekao, ne rade samo u bazenu. Treba nam mjesto u kojemu će sve biti podređeno stvaranju kvalitetnog natjecatelja. A da pritom ne pati školovanje. Amerikanci su to doveli do savršenstva, i neke druge zemlje također su puno toga napravile po tom pitanju. Mi, na žalost, jako puno kaskamo. To je ono na čemu bih ja, u dogovoru s nadležnim ministarstvom, inzistirao. Ne možemo očekivati da djeca koja imaju svoje školske obaveze, nerijetko dosta udaljene od bazena, kvalitetno odrade sve što moraju na putu da jednog dana postanu kompetitivni plivači. Europa i svijet diktiraju takav tempo.

Odlazak u SAD

U ovoj situaciji, znači, odlazak “preko bare” jedno je od logičnih rješenja?

- Na žalost, da. Ja sam možda subjektivan jer nisam imao tu priliku, ali po onome što sam čuo od onih koji su se odlučili na takav korak, mogu zaključiti da je u Americi sve organizirano i posloženo do najsitnijeg detalja. Sve je na jednom mjestu. Svjestan sam da je to kod nas, barem ne sada, nemoguće provesti. Naš je sustav potpuno drukčiji. Fakulteti vani ulažu nemala sredstva u plivača te mu daju mogućnost da jednog dana, kada prestane s plivanjem, bude potpuno izgrađena osoba, da i izvan bazena zajednica ima koristi od njegova stipendiranja. Plivanje nije nogomet da se i nakon karijere može živjeti od ugovora. Stoga se odlazak nameće kao jedina moguća perspektiva i realnost.

Svjedoci smo da je za neke Vojvodina postala “obećana zemlja”?!

- Smatram da se Savez morao više angažirati oko Mislava Severa, da su se trebala pronaći sredstva. To je ono što mogu reći. Evo, imamo primjer i Pauta, koji je jedan od najvećih talenata, u rangu s Draganjom, možda i bolji, a nestao je u godinu dana. O njemu više nema nikakvih informacija. Naglašavam, Savez bi morao voditi više brige o svojim plivačima, nemamo ih puno.

Pitati druge kako rade

Kod nas se stalno spominje novac, odnosno nedostatak istog. I Miloš Milošević izdvojio je tu rak -ranu, kao i loš sustav hrvatskog sporta. Ali kako to da u atletici (Sandra Perković, Sara Kolak...), gimnastici (svježi je primjer Tin Srbić), veslanju (braća Sinković, Damir Martin...) uspijevaju unatoč tom akutnom problemu? Zašto je plivanje toliko palo? Je li na kraju ipak do ljudi, nedostaje li nam “pametnih glava”, je li problem što nemamo nekoga tko bi osmislio strategiju, imao neku ideju i gurao je u uvjetima kakvi god oni bili?

- Točno, trebaju nam kvalitetna strategija i sustav hrvatskog plivanja. Mi ga, na žalost, nemamo. Primjerice, ja uopće ne znam postoji li u Savezu trag mojih treninga i testiranja. Mislim da ne, nego samo rezultati. Nema trenažnog procesa. Mišljenja sam da bismo se trebali savjetovati s ostalim državama, kako to drugi rade. Jasno, to iziskuje i neki novac.