Irinu znam već 30 godina, ups, puno. Irinu Kirilovu, nekim starijim generacijama možda znanu i kao Parhomčuk (1965.), od 1990. godine otkako je stigla u Dom odbojke. Kao najbolja igračica na svijetu, službeno. Irina je tada, zbog nekih nesuglasica s tadašnjim trenerom, najboljim na svijetu svi su govorili, legendarnim Nikolajem Karpoljem, sjećate se onog klasičnog ruskog tipa koji je na time outu grmio na djevojke sav crven u licu a one gledale u pod, i koji je danas službeno najstariji aktivni trener na svijetu u 82. godini, u svojoj Uraločki, odakle je i Irina došla, iz Jekaterinburga, stigla u Mladost. I ostala u Domu odbojke četiri godine, zlatno razdoblje Mladosti.
No, nije ovo sportska priča o Irini, jer za to valja napisati knjigu, podeblju, već je ovo priča o Irini, već godinama stanovnici Italije, koja je tu kao igračica ostavila također ogroman trag. Zapravo, iza nje uvijek ostaje odbljesak nekog plemenitog metala... I da, ipak još jedna prispodoba na Irinu, budi mi dopušteno, tek toliko da je možda oni koji je ne poznaju dobro bolje shvate.
Volim Bergamo, kćer mi je rođena tamo
Po dolasku u Mladost, ona najbolja igračica na svijetu, te godine zlatna na SP-u, dvije godine prije u Seulu na Olimpijskim igrama također zlatna sa SSSR-om, radio sam intervju s njom, tada kao još mladi novinar, odbojkaških svjetonazora. I usporedio sam je sa sedmobojkom, na zgražanje mnogih tada u klubu, koji su to shvatili kao - uvredu. Jer, kao, sedmobojke nisu neke ljepotice, u pravilu, a za odbojkašice znamo što se govori, zar ne!? Dakle, svi su digli nos, ili skoro svi, osim nje same, njoj je to bilo zgodno jer je prava sportašica i osoba zna što to znači biti sedmobojka, i koje to napore i odricanja nosi za sobom.
No, dosta o prošlosti, vratimo se sadašnjosti. Ira je u nedjelju veći dio dana provela na telefonu, zivkajući mnoge svoje stare prijatelje iz Zagreba, čim je ujutro vidjela vijest o potresu, “mislila sam da je netko na društvene mreže stavio fotografije iz rata, nisam vjerovala da je to učinio potres”.
A Ira je valjda zadnja koja bi trebala brinuti tuđe brige jer živi u Novari, 100-tinjak kilometara udaljena od Bergama, talijanskog grada gdje se koronavirus pokazao najubojitijim.
Kako je kod tebe Ira, kako si ti?
- Ja sam dobro, kako i moraš biti u ovoj situaciji, moraš uvijek biti spreman. Već sam treći tjedan doma, u karanteni, nema mrdanja, muž, kćer i ja.
Bergamo je, slušamo i čitamo, poput grada duhova, a kako je u Novari?
- Je, Bergamo je blizu, volim taj grad, igrala sam tamo, kćer mi je rođena tamo. Kod mene je ipak bolje, iako je isto - grozno. Nitko nigdje ne izlazi van, no to više nije samo tu kod nas na sjeveru Italije, već u cijeloj zemlji.
Ira, ti si već Talijanka, ali zapravo nisi Talijanka, ne možeš pobjeći od široke slavenske duše. Reci nam, je li točno da se ova kataklizma barem djelomično mogla spriječiti u Italiji da su ljudi bili discipliniraniji, kako mnogi tvrde?
- Je, mislim da se moglo, i zato svim svojim prijateljima u Hrvatskoj i Zagrebu govorim to isto: držite se uputa koje vam daju, budite odgovorni, ostanite doma. Ovdje je ne znam niti sama, preko 4000 mrtvih, to se ne smije dogoditi u Hrvatskoj.
Znamo se dugo, nemirna si duha, mora da je “pakao” kod tebe doma, tri tjedna biti zatvorena unutar četiri zida?
- Doma smo svi, kćer i muž i ja, i mogu reći da se zapravo odlično slažemo. A i imamo malo veći stan, na kat, tako da kad netko pop... može se izolirati - smije se uvijek dobro raspoložena Ira čiji je jezik uvijek bridak, kome se svidjelo, kome ne.
Opskrbljene trgovine
- Spavamo dugo, doduše kasno legnemo, puno sam na telefonu i svim mogućim društvenim mrežama, u kontaktu sam sa cijelim svijetom. I znaš što, radim ono što bih inače na brzinu, a sada sam temeljita. Kuham, perem, peglam, pospremam i - treniram. Koliko mogu kod kuće, naravno, ali - ne dam se!
Nisam ni sumnjao.
- Ma gledaj, ovo je ružan godišnji odmor, ne moraš ići na posao, a tako bi htio...
Kako stojite s opskrbom, tu su u Hrvatskoj ljudi u jednom trenutku navalili na trgovine stvarajući kod kuće silne zalihe?
- Nema čega nema, sve su trgovine najnormalnije opskrbljene. I ono što je dobro - vani nema nikoga, ali ono, baš nikoga. Rade tvornice, život teče koliko-toliko normalno, i ljudi su se priviknuli. Evo, posljednje vijesti kažu da je korona kod nas u Novari stavljena pod kontrolu, da više ne raste broj zaraženih. Ali ono što sam vidjela u Bergamu, gdje su mrtve odvozili vojnim kamionima, bilo ih je desetak kamiona, negdje izvan grada i spaljivali jer nije bilo mjesta u mrtvačnicama i grobljima za ukope... Ma što ću dalje pričati.
Ira, odmaknimo se malo od korone, doduše, ne daleko, do Tokija i Olimpijskih igara. Ti si u Seulu osvojila zlato, znaš što su Igre, suprug Giovanni Caprara veliki je odbojkaški trener koji je do sada vodio reprezentacije Rusije, Azerbajdžana, Grčke i Nizozemske, što vi mislite, trebaju li se Igre u Tokiju odgoditi ili održati?
- Mislim da to svakako treba odgoditi, jer je premalo ostalo vremena a situacija je takva da nitko ne trenira. Ne možeš se igrati sa životom, to nema cijenu. Znam da se tu vrti veliki novac, ali ništa nije vrjednije od života, i sigurna sam da se može naći prostora da se Igre održe sljedeće godine. Jer, ako će nas biti, bit će i Olimpijskih igara, sada su neke stvari važnije od toga.
Budite pametni
Idemo ipak završiti u pozitivnom tonu...
- Ma naravno, treba nam pozitiva sada, zadržati taj pozitivan duh. Drago mi je da su ljudi shvatili svu ozbiljnost situacije, evo, ovdje u Italiji su konačno shvatili, i želim da i u mojoj Hrvatskoj to što prije shvate i usvoje, jer će im biti puno bolje. Želim da se vama u Hrvatskoj ne dogodi ovo što se dogodilo u Italiji, učiti na našem primjeru i bit će vam puno bolje. I da, još nešto za kraj - ljudi, ostanite doma! Jer, ako sam ja izdržala već tri tjedna u karanteni, i ne znam što me još čeka, a ništa mi ne fali, onda možete i vi. Moja je prijateljica šest tjedana u karanteni pa joj ništ’ ne fali. Budite pametni.