NEMA GRANICA - I 383 KUNE SE MOGU USKRATITI Sportski darovita hrvatska djeco od 12, 13 i 14 godina, žao nam je, pratit ćemo vas kada narastete

U Hrvatskoj se, kada je sportu i njegovu razvitku riječ, desetljećima već poput kakve mantre spominje rečenica u stilu, “naša je nužnost i obveza ulagati u mlade sportaše jer oni su zalog hrvatskog sporta”. Ruku na srce, stav kojem je ne samo teško oponirati, već je općedruštveno prihvatljiv, zdrav i koristan.

Zaboga, tko pametan na ovom svijetu ne bi želio djeci i mladeži omogućiti najbolje moguće uvjete za razvoj, tjelesnu kulturu, bavljenje sportom. Osim toga, upravo je poticanje sporta djece i mladih temelj bez kojih je nemoguće uopće zamisliti u sutrašnjici imalo ozbiljnije, kvalitetnije rezultate u vrhunskom sportu na seniorskoj razini.

Žao nam je, pratit ćemo vas kad narastete

Upravo tek seniorski rezultati animiraju kako ozbiljnije i veće sponzore, tako i medije. Iskreno, kadetska i juniorska natjecanja 99% medija i ne zamijeti, a kamoli da bi ih pratila. Upravo je stoga nužna skrb društva o najmlađima u sportu. Konačno, u nekoliko je navrata i iz sadašnjeg Središnjeg državnog ureda za šport jasno naglašeno da je njima primaran zadatak omogućiti mladima, djeci bavljenje sportom. Tako to stoji na papiru, u teoriji.

Praksa je malo drukčija.

Primjerice, Hrvatski olimpijski odbor usvojio je 27. siječnja 2017., na posljednjoj sjednici Vijeća, nova pravila za svoje Razvojne programe. To su programi kojima se čelnici HOO-a silno ponose, stalno ih ističu, napominjući da su oni ti koji otkrivaju i jedini pomažu mlade, darovite sportaše. E, pa više nije tako, odnosno, tako više neće biti.

Matea Petrovic / Hanza Media / Hanza Media

Naime, Vijeće HOO je pomaknulo dobnu granicu za ulazak u Razvojni program sa 12 na 15 godina. Dakle, sportski darovita hrvatska djeco od 12, 13 i 14 godina, žao nam je. Pratit ćemo vas kada narastete. Ako ćete još biti u sportu. Ovo vrijedi za jednu od najtalentiranijih klizačica Hanu Cvijanović (14), kao i za stolnotenisačicu Hanu Arapović (13), koja je uvrštena nedavno među najdarovitije igračice Europe i svijeta.

an arhiva

No, ako mogu u HOO-u, zašto se slično ne bi ponašali i u pojedinim savezima, klubovima. Uzmimo, primjerice, taekwondo.

Spotovi, reklame...

Najbolji klub u državi u ovom sportu je splitski Marjan. U posjedu smo njihova “Ugovora o stipendiranju vrhunskih sportaša kluba”. Sadrži 12 članaka, ozbiljno i brižno sastavljen. Pohvalno... dok se ne pročita članak 4. U kojem stoji da je mjesečna stipendija 383 kune, ali brutto, a isplaćivat će se u “ovisnosti proračuna, financijskim mogućnostima kluba”. I da, “može se smanjiti ili obustaviti u svakom trenutku”. No, zato se sportaš, sukladno članku 8 “obvezuje sudjelovati u svim marketinškim i promotivnim aktivnostima, poput konferencija za novinare, snimanja sportova, reklama”.

Dakle, mora sudjelovati u snimanju spotova na kojima klub može zaraditi malo više od “383 kune brutto”. Da ne napominjemo novčane nagrade koje klub zaradi na turnirima.

Da se razumijemo, ni jedan klub, pa tako ni spomenuti nije dužan stipendirati svoje sportaše. Vjerojatno klubove sputava i stipendijski iznos do 1.750 kuna koji je neoporeziv. Neprikladno je uspoređivati to s nogometom, gdje klubovi poput Dinama i Hajduka isplaćuju stipendije od po nekoliko tisuća kuna. No, postoji boksački klub Sesvete, koji plaća smještaj i hranu za osam mladih talentiranih boksača te taj iznos mjesečno vrijedi malo više od 383 kune brutto. To je primjer ‘ulaganja i skrbi za mlade’.

Ono što je učinio HOO je negacija skrbi za mlade, a Marjanov ugovor čak je pomalo omalovažavajući.