Negdje izgubljeni u mnoštvu na rasprodanom stadionu u Yokohami, nakrcan sa 73 tisuće gledatelja, bili su i kapetani prethodnih slavnih generacija Springboksa, najslavniji od njih Francoise Pineaar koji je primio pehar prvaka svijeta 1995., a čovjek koji je stajao uz njega je bio Nelson Mandela. Netko bi rekao da je to bio i ostao trenutak za sva vremena, uostalom, o time danima je Clint Eastwood snimio film o nepobjedivima, ali to, doznali smo ovih dana, nije stvarnost Južne Afrike.
- Sve to traje kojih sedam dana, a onda se zaboravi.
Kratkotrajna sreća
To je rekao Rassie Erasmus, čovjek koji je odveo Južnoafrikance do trećeg naslova prvaka svijeta i nema namjeru dalje biti u tom vrućem stolcu. Vratit će se na poziciju direktora reprezentacije i ragbija u Južnoj Africi, ne zato jer bi mu pritisak trenera bio nešto najteže. On ima svoje objašnjenje, logično objašnjenje.
- U Južnoj Africi je pritisak ostati bez posla i onda ga bezuspješno tražiti, pritisak je ako ti netko ubije prijatelja. Ragbi ne bi trebao biti nešto što stvara pritisak, već nešto što budi nadu. Sport je sreća, ali je sreća koja kratko traje.
A onda je ponudio dodatno objašnjenje.
- Preuzeo sam reprezentaciju prije 618 dana i zacrtali smo naslov kao naš konačni cilj. Sada, za kojih 600 dana, ćemo igrati protiv britanskih i irskih lavova i jedan, samo jedan poraz, bacit će u zaborav sve što smo napravili u Japanu. Ali, to je tako, možda smo upravo i zbog toga najbolji.
I to je jedan od razloga zašto sreća Južnoafrikanaca nije bila beskonačna. Davno su prošla vremena Francoisea Pienaara i on je mogao biti pa gotovo zaboravljen u masi na stadionu u Yokohami, dolje na terenu se rađala povijest južnoafričkog ragbija i sporta, jer je Siya Kolisi, prvi tamnoputi kapetan u povijesti Južne Afrike, primio najveću nagradu u sportu koji je, a to se uvijek mora iznova ponoviti, dugo figurirao kao simbol apartheida.
Mandela je radio sve da bi se ta slika promijenila, i ta slika je danas drukčija nego iz dana kada su Springbokse gledali samo Afrikaneri, a tu i tamo se moglo vidjeti neki tamnoputi gledatelj, dok igrača nije bilo nigdje.
I zato je taj trijumf Južne Afrike više nego simboličan, a Kolisi je u jednu ruku i personifikacija Južne Afrike.
- Često se govori o tome kako je netko prolazio težak put da bi dobio priliku i uspio, ali drugo je kada netko nema što za jesti ili nema tenisice za obući. A upravo je to Siyina povijest, i on u nekom trenutku života nije imao što jesti, odrastao je u siromaštvu, a kad je zadnji put Južna Afrika igrala finale SP-a u ragbiju, a bilo je to 2007. godine, išao je utakmicu gledati u sportski bar jer kod kuće nije imao televizor. No, danas je on naš kapetan... - rekao je Erasmus.
Englezi su priznali da se neće dugo oporaviti od poraza. Jedan od najboljih George Ford rekao je i ovo.
- Nikada nisam bio u boljem igračkom okruženju, ali je to bol koja će dugo trajati.
Jedan od najboljih Engleza Maro Itoje otišao je još i dalje.
- Za mene ovo nije najteži ili jedan od najtežih poraza u sportu, za mene je to jedan od najtežih poraza u životu.
Najsmireniji u cijeloj toj priči ostao je izbornik Eddie Jones koji je iskreno priznao...
- Ne mogu objasniti zašto smo u pojedinim fazama utakmice ovako igrali. Jednostavno nisam u stanju to objasniti. Sad ću morati popiti nekoliko piva, pa onda još nekoliko, pa drugi dan još nekoliko i još nekoliko, pa ću možda u nekom vremenu doći do odgovora na koji trenutno ne mogu ništa reći.
Zabava i stvarni život
Možda je ta bezbrižnost s kojom je Južna Afrika dočekala trijumf pravi odgovor. Uostalom, svi koji su nešto rekli nakon velikog trijumfa su nešto o tome govorili. Sreća je velika, ali kratkotrajna. Problemi s kojim su se Južnoafrikanci susretali uvijek su bili veći od sporta. Sport je bio zabava za jedan dan ili nekoliko dana, a sve ostalo je stvarni život. I zato ćeš taj pritisak koji je trajno prisutan teško objasniti onima koji su bili sretniji u životu i koji ne moraju razmišljati o ubojstvima prijatelja, otkazu, siromaštvu...
I zato je možda lakše razumjeti Engleze koji su se nadali zlatu, a kad ga nisu osvojili ostali su bez svega. Uostalom, o tome je nešto rekao njihov australski izbornik.
- Mi smo došli na prvenstvo svijeta osvojiti zlato, bili smo drugi i tako bismo trebali biti upamćeni. Baš kao što bi i Južnoafrikanci trebali biti upamćeni kao konačni pobjednici. I da će njihova sreća i u nesreći uvijek biti velika ne treba sumnjati. Možda su i zbog toga tako briljantno zasjeli na tron koji je bio rezerviran za nekog drugog.