U Hrvatskom odbojkaškom savezu i kada naizgled nema novosti uvijek se nešto zanimljivo događa. Jer, Savez ne opslužuje samo seniorske reprezentacije obično tijekom ljeta, već je njihov spektar djelovanja puno, puno širi. Od mlađih dobnih kategorija, i to naravno u obje konkurencije, muškoj i ženskoj, do domaćih natjecanje tijekom većeg dijela sezone, također u svim uzrastima. Iza svih tih uspjeha posljednjih godina stoji vrijedna ekipa u Savezu, a prvi među njima je svakako predsjednik Frane Žanić, 35-godišnji bivši igrač i trener.
Predsjednik ste Hrvatskog odbojkaškog saveza od 2023. godine, prošlo je već 25 mjeseci od tada. Rezimirajte ukratko taj period.
- Odmah na početku, zahvalio bih se svima koji su stali iza mene kada je bivši predsjednik Ante Baković preminuo, i koji su tada podržali moju kandidaturu, od direktorice, članova Uprave, cijele Skupštine... Ono što mi je bila misao vodilja tada je želja da nastavim Antinim stopama. Iako, iskreno, sve sam to zamišljao malo drugačije, mislio sam da to ipak nije tako mukotrpno kakvim se na kraju pokazalo, da je put ravniji i da nema toliko zavoja. Ali, mislim da sam te zavoje uspio nekako ‘poravnati‘ koliko je god bilo moguće. Da je bilo lako, nije, razlika između mene i pokojnog Ante je što sam bio više vezan uz operativu, i ostao sam i dalje raditi u tom sektoru pa me to dodatno iscrpljuje i opterećuje. Smatram da smo taj veliki gubitak njegovim odlaskom, i to ne samo za odbojku nego i cijeli sport, uspjeli nekako bezbolno prijeći. Mislim da nam rezultati i financijska stabilnost daju za pravo da možemo reći da smo sve to uspjeli savladati. Veliko hvala tu prije svega HOO-u, glavnom tajniku Siniši Krajaču, predsjedniku Zlatku Mateši, i svim kolegama predsjednicima iz loptačkih sportova, nogometa, rukometa, košarke i vaterpola, koji su mi jako puno pomogli u toj transformaciji iz operative u tu neku lidersku funkciju. Mogu reći da me tek od početka ove godine polako popušta taj adrenalin, da nisam više toliko opterećen hoćemo li uspjeti završiti godinu i realizirati sve zamišljene i započete projekte.
Adrenalin možda popušta, ali u sportu se nikada ne miruje. Baš kada ste u HOS-u krenuli mirnijim vodama dogodile su velike promjene na europskom nivou. Hrvatska ima predsjednika CEV-a, Roka Sikrića, čime se niti jedan naš loptački savez ne može pohvaliti. Roko Sikirić bio je vaš projekt od samog početka, vas i HOS-a, i to u trenutku kada je malo tko vjerovao da se to može ostvariti.
- Ideja da se krene u kandidaturu s Rokom potekla je iz vrlo uskog kruga, njega, mene i direktorice HOS-a Valentine Bifflin. Htjeli smo promijeniti nešto u europskoj odbojci, jer smo uvidjeli da je CEV postao kotač koji se sve sporije okreće, birokratski aparat koji je samog sebe gušio. Doista, na početku osim nas u to nije nitko vjerovao, ljudi su s podsmjehom na to gledali govoreći da je to utopija. Na kraju su ti izbori za predsjednika CEV-a pokazali koliko je odbojka težak i kompleksan sport. To su bili izbori u kojima je bilo svega, od podcjenjivanja do prljavština, teških riječi, no svaka ta negativnost nam je davala dodatni vjetar u leđa da budemo još kompaktniji. I na kraju smo prvi puta u povijesti Hrvatske dobili predsjednika jednog tako velikog europskog saveza, samim time i dopredsjednika svjetske federacije FIVB. Za hrvatsku odbojku je to veliki benefit, ne samo u smislu sporta već i u smislu sportske diplomacije. Roko je pokazao u proteklih šest mjeseci da je pravi izbor, pravi čovjek na pravom mjestu. Već su do sada učenjeni ogromni iskoraci, pogotovo glede potpisivanja sponzorskih ugovora kojih do sada nismo imali, rekonstrukcije kalendara, te mogućnosti da se i mali savezi približe velikima. I ovime smo pokazali da znamo što radimo, ali i da smo spremni i sposobni to sprovesti u djelo, i da nam se treba vjerovati i dati otvorene ruke učinimo odbojku u Hrvatskoj još boljom. Za to moramo biti jedinstveni, bez nekog jala i zavisti, sve glave moraju biti skupa, ali s jasno definiranom stukturom, da se zna tko donosi glavne odluke.
Vi obnašate i neke funkcije u europskoj odbojci, što jer također veliki dio posla koji oduzima dosta vremena.
- Valentina Bifflin je predsjednica MEVZA-e, ja sam sportski direktor, i tamo smo pokrenuli niz velikih i značajnih projekata, poput juniorskog klupskog prvenstva. Taj posao uzima jako puno vremena, energije i živaca, to moram priznati. Što se tiče CEV-a i FIVB-a, i tu smo jako aktivni i prisutni u svakodnevnom radu. Valentina je tajnica Financijske komisije CEV-a i članica Financijske komisije FIVB-a, a ja sam tajnik Komisije za razvoj, jedne komisije vrlo širokog djelovanja. Baš zato mi se koji puta čini da dan traje predugo.
To je ogroman posao koji se ne vidi izvana i koji javnost ne percipira dovoljno. Odbojka nam je doista nakon dosta godina stagnacije sada sport u usponu, a cijeli taj sustav zapravo pogoni vrlo mali broj ljudi.
- Dotakli ste nam goruće pitanje, i iskreno ću vam reći da nam je veliki problem premali broj ljudi. Dakle, mi imamo 11 zaposlenika u uredu, te 7 trenera na plaći. No, za taj obim posla to je jako, jako malo ljudi. Imamo osam selekcija u pogonu, međunarodna natjecanja, ljeto je u punom pogonu, odbojka na pijesku, domaća natjecanja u tri ranga, a gdje su još obveze prema marketingu, sponzorima, medijima. Također, imamo i određeni broj EU-projekata koje vodimo, tako da ljudima nije lako raditi. Zasada nekako uspijevamo prepokrivajući se, no u vrlo skoroj budućnosti morat ćemo pojačati kadar jer nedostaje barem još petoro ljudi u timu.
Suradnja s nacionalnim savezima, marketing, kup je dobio ime sponzora Super Sporta, to je sve rad u sjeni koji se ne vidi dovoljno, i za koji mnogi misle da se rješava sam od sebe, nekom intercijom.
- Imamo sjajnu suradnju s HOO i Ministarstvom turizma i sporta, te s pet loptačkih saveza. Ta prijateljska linija među nama vrlo je izražena, i tu stvarno nema nikakve zavisti. Čak štoviše, sretni smo kada je netko u uzlaznoj putanji. Recimo, ovo što radi nogomet gotovo je nevjerojatno, da smo drugi i treći na svijetu, da se gradi nacionalni kamp, i da imamo takav pozitivan efekt sporta i države prema vani. Marijan Kustić radi sjajan posao, ušao je i u IO UEFA-e, što je samo potvrda njegovog rada. Vaterpolo, tri medalje u jednoj godini, ima li se tu štogod reći osim kapa do poda Perici Bukiću, i ekipi koja radi s njim. Rukomet, svjetsko srebro, opet na granici nemogućeg... Košarka će se sigurno dići, nije im lako, ali vjerujem da se uz podršku HOO i Ministarstva može doći na nivo da hrvatski ekipni sport ostane na ovom nivou, ili da se još popne koju stepenicu više. Od pet loptačkih sportova mi u tri imamo svjetske medalje, a zemlja smo koja nema niti 4 milijuna stanovnika. I to je baš plod tog rada u sjeni, koji drugi ne vide ali koji je također iznimno važan. Što se sponzorstava tiče, trudim se dovesti što više novca u Savez, jer koliko god donijeli malo je za sve one projekte koje smo zamislili. Mi smo financijski u redu, ali samo u redu, nismo u mogućnosti zadovoljiti niti vlastite potrebe, a kamoli nešto više. Nedavno smo potpisali ugovor za višegodišnje ime kupa koje sada nosi naziv Super Sport, a vrlo brzo ćemo potpisati ugovor i za sponzorstvo lige. Pokušavamo dobiti vlastitu financijsku stabilnost, jer ovo što dobivamo od HOO i Ministarstva puno je u odnosu na ono što smo do sada dobivali, ali nije dovoljno da pokrije sve naše aktivnosti. Naš je budžet s razine HOO-a, s pomoći klubovima, lani bio 3,6 milijuna eura, a mi smo samo za pripreme i natjecanja imali troška 3,2 milijuna. I to bez plaća, organizacija natjecanja. To su stvari koje su nam prioritetne, zato pokušavamo dobiti što više sponzora, jer sport nije trošak, sport je ulaganje. Od sportskih uspjeha svi mi imamo koristi na ovaj ili onaj način.
U posljednje vrijeme potpisujete kao Savez jako puno ugovora s drugim nacionalnim savezima, što je do sada i u ostalim sportovima nezabilježena praksa. O čemu se točno radi?
- To je nešto što sam si stavio u glavni zadatak, da pokušam kroz sportsku diplomaciju i ugovore s drugim savezima relaksirati budžet našeg Saveza. Točnije, omogućiti da se kroz reciprocitet dobije nešto što ćemo na kraju dana manje platiti a dobiti bolju edukaciju, bolje pripreme... Četiri su glavne točke zastupljene u tim ugovorima: kao prvo, prijateljske utakmice i zajedničke pripreme. Recimo, naša U22 reprezentacija će otići na pripreme u Srbiju, gdje će imati odličnog sparing partnera a oni će to sve i platiti. Kao drugo, pripreme odbojke na pijesku, jer tu nemamo razvijenu infrastrukturu niti adekvatne sparinge, poput kampova na Cipru te u Španjolskoj i Portugalu. Treće, partnerstvo za EU projekte, jer za svaki EU projekt morate imati minimalno tri partnera iz Europe. I četvrto, edukacija sudaca i trenera, jer mislim da toga nikada nije previše. Moja je ideja da u slučaju bilo kakovih previranja u Europi već imaš potpisana partnerstva s drugim savezima što bitno olakšava rad, i to bi zapravo mogla biti jednako važna peta točka. Želim potpisati sa 60-70% europskih saveza ugovor o suradnji do kraja mandata, ali i kroz dvije godine suradnju proširiti na Ameriku, Kinu, Brazil, Japan i na zemlje iz Zaljeva.
Iz toga je vjerojatno proizašla i suradnja glede domaćinstva za EP 2028. godine?
- To je bila jedna od polazišnih točaka, da idemo u partnerstvo za EP. Imamo izuzetnu suradnju s državama u regiji, Srbija, Crna Gora i mi ćemo sigurno predati kandidaturu, ali moramo dobiti i suglasnost naših Vlada, što mislim da neće biti problem. Tražimo još četvrtog partnera, između Latvije, Španjolske i Mađarske, koju bih ja najviše volio zbog geografske povezanosti cijelog projekta. To nije jeftina priča, to jako puno košta, i to moramo napraviti onako kako treba.
Nedavno ste rekonstrukirali Superligu, smanjili je s 12 na 10 klubova. Kakva nam je infrastruktura, koliko Savez pomaže klubovima u tom smislu, kakav je profesionalizam kod nas?
- Smanjenje Superlige s 12 na 10 klubova je pun pogodak. Puno je zanimljivija, kvalitetnija, imamo izjednačenije utakmice u obje kategorije, muškoj i ženskoj. Uz pomoć Vlade i Ministarstva te HOO-a mi godišnje milijun i 200 tisuća eura dajemo pomoći klubovima. Smanjile su se razlike između najboljih klubova, poput Mladosti, i ostalih. Dakle, Superliga napreduje. Uložili smo u infrastrukturu, kupili smo kamere za sve dvorane, od iduće sezone sve će se utakmice moći gledati uživo, želimo približiti utakmice gledateljima, a naročito djeci. Ali, ono na što apeliram, a znam da nije lagano, je da se klubovi profesionaliziraju, jer mislim da je prošlo vrijeme ‘one man showa‘. Mora se znati što radi predsjednik i koje su mu ovlasti, mora postojati sportski direktor, financijski direktor, a bilo bi dobro da postoji i šef omladinskih škola. Dakle, uz trenera to je pet ključnih točaka koje bi svaki klub trebao imati. Mislim da trenutno klubovi imaju dobru podršku od svojih lokalnih zajednica i da uz našu potporu to mogu izvesti ako želimo napredak. Moramo početi razmjenjivati iskustva, gledati što se radi izvan naših granica, sudjelovati na međunarodnim turnirima, educirati se, odlaziti na seminare... Jer u protivnom ostat ćemo samo na onome što nam je dragi Bog dao, a to talent.
Zbog naše ekonomske situacije ne možemo očekivati da nam klubovi stalno igraju u najelitnijim natjecanjima, jer to jako puno košta, ne možemo kupovati vrhunske inozemne igrače poput bogatijih zemalja već se moramo okrenuti vlastitoj produkciji. Između ostaloga zato je i pokrenut projekt CRO Teama, koji nije, recimo odmah, naš patent, ali je sjajna prilika da odgojimo generacije kvalitetnih igračica.
- Prije svega, ja sam protivnik stranaca u našoj ligi, moramo stvarati vlastite igrače. A stranac ako i dođe mora biti nešto ekstra u momčadi. Jer da se dovode stranci samo da bi se dovodili, stvarno nisam za to. Pri tome ne mislim da treba dijeliti igrače i trenera na domaće i strane. Ne, ali onaj tko dolazi mora sa sobom donijeti kvalitetu, to se treba i platiti, ali i iza njega kasnije mora nešto ostati. Iz tog razloga mislim da je CRO Team, što je kod nas novitet, prava stvar. Pravi primjer toga su nizozemski atletski i rukometni savez. Recimo, bez Handball Hollanda ženski rukomet kod njih gotovo da nije postojao, a u tri godine su napravili svjetske i europske prvakinje, medalja na OI. U početku su ljudi kod nas bili skeptični, ali sada smo pokazali da je to jedini put da imamo garantiranu kvalitetu u seniorskoj reprezentaciji. Jako sam zahvalan i ponosan na ljude koji rade u CRO Teamu, i apeliram na sve klubove i roditelje da se uključe u to. Jer to nije usmjereno protiv kluba, već dapače, za prosperitet klubova i djece. Jer, bez jake reprezentacije nema niti jakih klubova, sponzora, medija. Nacionalna reprezentacija mora biti svetinja.
Pretpostavljamo da je onda u planu i osnivanje muškog CRO Teama?
- Je, u planu je, ali to je prilično skupa priča, jer je vezana uz školovanje, stanovanje, treniranje. U planu je i još jedan ženski CRO Team za dvije godine, tako da se može dogoditi da u jednom trenutku imamo tri CRO Teama na sceni. A to bi koštalo oko 1,5 milijuna eura godišnje. Onog trenutka kada osiguramo ta sredstva idemo i dalje u priču. Procjena je samo kojim redoslijedom, da li sada krenuti s muškim timom ili još jednim ženskim, u mlađoj kategoriji.
Spomenuli ste strance, a mi smo baš na pozicijama izbornika posljednjih godina koristili usluge inozemnih stručnjaka. Sada ste se pak okrenuli domaćem kadru. To je bilo planski?
- Kao što sam rekao, ne dijelim trenere na domaće i strane nego na dobre ili loše. S dosadašnjim smo izbornicima stvarno pogodili, pogotovo sa Santarellijem, koji je izbornik Turske, Akbas je u Japanu, Zaninni je otišao u Belgiju, Enarda smo ‘prodali‘ Turcima... Ali, hvala Bogu da su se pojavili i naši kvalitetni stručnjaci s inozemnim pedigreom, poput Arbutine koji se vratio, a zadovoljan sam jako što je Mišin tu, kao i Radočaj koji već dugo radi dobar posao. Lani smo vratili Juričića kojega je sada naslijedio Peris koji je napravio sjajan posao najprije s Mladosti a sada s Mursom. Ceca Ilić je tu s CRO Teamom. Treba svima njima dati podršku, mislim da bi i mnogi drugi naši domaći treneri imali što od njih naučiti i razvijati se.
Nedavno je otvoren nogometni kamp u Velikoj Gorici. Što je s projektom odbojkaškog nacionalnog kampa u Bibinju?
- Zadnje dvije godine, kako smo i najavili, intenzivno radimo na projektu kampa. Zahvaljujem se općini Bibinje koja nam je na raspolaganju, Zadarskoj županiji koja je također od velike pomoći, ali kao što je poznato, administrativno-birokratske stvari kod nas su jako spore. Rješavamo imovinsko-pravne odnose, dozvole, uporabne, lokacijske i ine dozvole, i nadam se da ćemo do kraja ovog mandata pripremiti sve i zatvoriti financijsku konstrukciju te doći u situaciju da kao i nogometni savez položimo kamen temeljac. Ali ne u smislu da se stavi kamen temeljac i nakon toga stanu radovi, već da zaista krenemo s tim projektom. Marijan Kustić iz nogometnog saveza nam je pravi primjer kako treba raditi. Istim tim putem želimo i mi ići.
I za kraj, Hrvatska je ovo ljeto dobila još jedno veliko natjecanje, jedan smo od organizatora SP U19 odbojkašica u Osijeku.
- Ogromna je stvar dva puta za redom dobiti domaćinstvo velikog svjetskog natjecanja, ne znam da li je to još kome uspjelo. Nakon petog mjesta prije dvije godine na SP mislim da smo opet u prilici boriti se za polufinale. Jako sam ponosan što se U21 reprezentacija uspjela plasirati prvi puta u povijesti na SP, U19 je s velikim šansama u Osijeku, usudio bih se reći da bi mogli objesiti i nešto oko vrata, a nadam se i da će U16 reprezentacija otići na EP kroz kvalifikacije drugog kruga. Mislim da je vrijeme razmišljati o budućnosti, da od te tri selekcije napravimo jednu za budućnost i da nas mogu odvesti tamo gdje svi sanjamo, i gdje smo samo jednom bili, 2000. godine u Sydneyu na Olimpijske igre. To mi je najveći motiv i dok to ne ostvarim neću biti miran.
Komentari (0)