Uvriježeno je mišljenje, poglavito u pjesmama, da je vrba tužna. E, pa naš je Vrba bio sušta suprotnost. Renato Vrbičić, stijena od čovjeka i gromada od srca, bio je istinski sinonim za zafrkanciju, veselje, smijeh. Njega nikad nismo vidjeli namrgođenog, tužnog, smrknutog. Čak i kada bi bio ljut, sve bi zapakirao u neki samo njemu znani predivni celofan smiješka i vica. Ponekad bi i bocnuo, jako i žestoko, ali opet s prepoznatljivo njegovim šarmom, na što ste se opet mogli samo nasmijati. Nerijetko do suza.
U biti, Vrba nas je rastužio samo jednom. Jučer.
Veličanstveni centar
Zašto je to jučer uopće moralo svanuti? Zašto nakon ponedjeljka, u kojem je do večernjih sati snivao o Solarisu u sljedećoj sezoni, o potrazi za dobrim bekom, o povratku velikih utakmica u Crnicu... zašto iza jednog takvog ponedjeljka nije mogao odmah biti... srijeda. Zašto su nam prvi sati utorka morali odnijeti jednog od najboljih centara koje je imao ovaj narod, ova država i njezin vaterpolo.
Renato Vrbičić
Da, znamo da je ovakvo razmišljanje o “preskakanju dana” na granici infantilnog, da je potpuni odmak od zdravorazumskog, ali zar nije toliko nepojmljivo zdravom razumu da netko ode tako iznenadno, hitro, nestane kao da nikad nije bio tu. Kako se priviknuti da ono veliko nasmiješeno lice više nikad, ali baš nikada, nećemo vidjeti.
Renato Vrbičić otišao je s nenavršenih 48 u prvim satima minulog utorka u svom domu, u Šibeniku. Nije mu bilo dobro, ustao je, napravio koji korak i...
Otišla je ljudina koju je temeljno karakterizirala optimistična, vedra duša i takvo srce. No, nikako ne smetnimo s uma da se radilo o briljantnom, veličanstvenom centru svjetskog ranga. Osvojio je sve europske kupove koji su tada postojali. U Atlanti, na Igrama ‘96. razgrtao je oko sebe sve braniče, bacio sidro na 2 metra, pa “makni me ako možeš”. Kolika je faca bio dostatno će reći da je grandiozni Igor Hinić tada bio drugi centar, da je učio od Vrbe.
Bio je silno odan svom Šibeniku i Solarisu, ali jednako je volio Jadran, s kojim se dvaput uspeo na euro-tron, dok mu je posebno u i pri srcu ostala Mladost i Zagreb, što je toliko puta znao isticati. Doduše, samo jedno u Zagrebu nije volio, kao pravi Dalmatinac nije podnosio maglu, a i sa snijegom se borio.
Nikad nećemo zaboraviti jedan siječanjski povratak iz Volgograda u tri u noći. Na parkingu ispred Mladosti čulo se samo struganje po automobilima koje je zameo snijeg, skorio se led. Nakon 20-ak minuta svi gotovi, samo kod Vrbe jednaka hrpa bijelog pokrivača. I mumljanje u bradu...
- ‘Bem ti snig i ‘ko te donija, govno bijelo.
Uvijek će nam faliti
Promatramo sekundu i shvatimo problem te uputismo savjet: - Vrba, čuj, a da počneš čistiti od krova, odozgo prema dolje? Pa vidiš da ti se stalno ruši nova količina snijega?
Sekunda razmišljanja pa onda kroz osmijeh.
- To si mi sad mislija reć’, ha? Moga’ si me pustit’ do 5 uri ujutro! E, a da tebe uhvati grč u moru, ja ne bi’ čeka, odma’ bi te spasija... ‘Bem ti i snig i zimu, a i tebe, Vrba, ‘ko je tebe tira da potpišeš za Mladost. Moga’ si fino igrati za Glyfadu u Grčkoj, tamo ne bi čistija ovo u 3 ujutro.
Jasno, opet smijeh po cijelom parkingu. I da, prišli smo Vrbinu autu nas nekolicina i pomogli ga očistiti u minutu-dvije. Vidjeli smo se prošlog tjedna opet tu, na bazenu uz Savu. Vodio je klince, malo smo porazgovarali, zafrkavali se i dogovorili vidjeti se negdje na moru. Ovo ljeto.
Vrba, jedini put si nas rastužio jučer, nemani šibenska! Nedostaješ već sada. Ne možemo ovako dugo “igrati” igrača manje. Previše fališ i uvijek će tako biti.
CRNICA ZAVIJENA U CRNO
Kako se samo sudbina poigrala... Užasno nam je
U ponedjeljak kasno poslijepodne u Šibeniku je održana Skupština Vaterpolskog kluba Solaris. Tomislav Perak do tog je trenutka odradio predsjednički mandat na čelu kluba, od tada novi dopredsjednik Solarisa. No, upravo je Peraku jedan od najbližih suradnika bio Renato Vrbičić. Crnica je nakon jučerašnje vijesti doslovno zavijena u crno.
- Protekle tri godine, otkako je Renato bio trener naše prve momčadi mi smo najuže surađivali, ali s vremenom je ta suradnja prerasla nešto puno više - počeo je Tomislav Perak.
- Prerasla je u prijateljstvo. Osobno sam dosta stariji od njega i nismo imali toliko doticaja ranije, da bismo se u te tri godine zbližili. Imali smo se naći baš u utorak ujutro u 8 sati, u klubu. Tako smo se dogovorili nakon Skupštine da bismo se još nešto dogovorili... Vrba je bio onako kada ga vidite, impozantan, velik, ali je bio takva dobričina. Baš smo nakon te Skupštine kluba u ponedjeljak, otišli na večeru i tako smo u nekoj našoj filozofiji kluba, zadovoljni onim što je i kako radio, bili čak govorili da bi morao ostati doživotno trener u našem klubu. A onda se sudbina tako poigrala... Ma, što ću vam pričati. Užasno nam je - jučer će Tomislav Perak, sada dopredsjednik Solarisa.