Brončani olimpijac: ‘Stranci mi se čude kada im kažem da mi ne treniramo tijekom zime‘

Miran Maričić dugo će pamtiti 2024. godinu. Na privatnom planu mu je bila uspješna jer je ušao u bračnu luku i dobio dijete, a na sportskom je napravio ono što mu je bila velika želja od početke karijere - prvo izborio kvotu za odlazak na Olimpijske igra, a onda u Parizu došao do brončane medalje.

Taj veliki uspjeh donio mu je i nagradu za najboljeg sportaša godine u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora, a Maričić je gostovao i u Sportcastu Sportskih novosti te se prisjetio onoga što se događalo u Parizu.

- Često se vraćam na taj dan jer mi je to nešto posebno u mom životu, u mojoj karijeri, to je kruna svega što sam radio i volio bih opet proživjeti jedno takvo pozitivno iskustvo. Ta dva dana, kvalifikacije i finale, prošli su na vrhunskoj razini što se tiče moje izvedbi. Ne vjerujem da ću ikada zaboraviti ta dva dana.

Trenutak kada je postalo jasno da je osvojio medalju ostat će mu zauvijek u pamćenju.

- Ljudi kažu da nisi svjestan kad se to dogodi, da nemaš osjećaj da si napravio tako veliki pothvat, ali ja sam bio svjestan što su Olimpijske igre i osjetio sam neopisivu sreću kada sam postao svjestan olimpijske medalje. Bio sam svjestan, ali ne potpuno, možda nekih 60-70%. Tek nakon što je prošao poneki mjesec, kad su se slegli svi dojmovi, onda čovjek sam sebi kaže "vau, osvojio sam olimpijsku medalju". Odmah sam se javio najbližima. Oni nisu bili u Parizu, ostali su u Bjelovaru, ali smo cijelo vrijeme bili u kontaktu.

Osim brončane medalje to je generalno bio veliki dan za hrvatsko streljaštvo jer je u finalu bio i Petar Gorša. Velika je stvar za Hrvatsku što smo imali dva strijelca u finalu. To bi se moglo nazvati i apsolutnom senzacijom jer se to jako rijetko dogodi na olimpijskim natjecanjima.

- Ovo su druge Olimpijske igre zaredom da smo Gorša i ja nastupili zajedno u finalu. Kada znate da velesilama poput Indije i Kine to nije uspjelo, onda je jasno koliki je to pothvat.

Upravo je Gorša razlog zbog kojeg je Maričić danas u streljaštvu.

- Da, brat me je 2008. godine odveo u streljaštvo, a tada je Gorša bio europski viceprvak i u Bjelovaru se pričalo o tome. Ja sam se htio baviti nekim sportom, naravno da sam prvo htio upisati nogomet, ali brat me je odveo na streljaštvo i to se pokazalo dobrim. Odmah mi se svidjelo i ostao sam sve do sada. Što se tiče Gorše, poseban je osjećaj pucati s njim. On je i mentor i trener i najveća je sreća kada dijelimo isto postolje.

Je li se što promijenilo nakon osvajanja medalje?

- Puno me više ljudi prepoznaje, posebno u Bjelovaru. I dalje mi čestitaju pa je to poseban osjećaj. Bio je to i veliki medijski boom i drago mi je da sam promovirao streljaštvo koje nije toliko medijski zastupljeno. Olimpijske igre su nešto posebno za moj sport i tek nakon što sam osvojio medalju sam postao svjestan koliko je ljudi gledalo finale.

Iako je za streljaštvo potrebna potpuna koncentracija, u streljanama više ne vlada komorna atmosfera. Dapače, navijanje zna biti dosta glasno.

- U streljaštvo više nema tišine, sada se zna dogoditi da je atmosfera kao na nogometnoj utakmici. U Parizu je bilo dosta glasno. Na televizijskom prijenosu se možda nije čulo koliko je glasno, ali uživo je bilo jako, jako neugodno. Volio bih da je tiše, ali kada je glasno bolje se vidi tko se bolje nosi s pritiskom.

Miran Maričić i Barbara Matić su najuspješniji sportaši u 2024.

JOSIP BANDIC Cropix

S obzirom na to bilo je potrebno biti iznimno koncentriran. Maričić nam je objasnio kako se pripremao za finale.

- Cijelo poslijepodne nakon kvalifikacijskog meča sam se pripremao na ono što me čeka finale. Vizualizirao sam cijelo finale, sve sam scenarije prošao u glavi i bio sam spreman za njega. Međutim, u finalu srce kreće udarati toliko da to ne možeš kontrolirati, ali na iskustvo i na specifičnu tehniku odrade hica sam uspio određivati metke na visokom nivou. Ne možete u finalu odraditi metak tehnički ispravno jer niste mirni kao na treningu. Pupka toliko skače i gledate obrazac kretanja i imate manje od pola sekunde da povučete okidač, taman kad se poklopi s centrom. Najveće greške se događaju u trenutku opaljenja. Želite se smiriti, međutim dok idete povući okidač drugi mišići popuste i naglo se dogodi neko cupkanje i metak ode na drugu stranu. Jako je bitno da puls bude što manji, posebno u stresnim uvjetima, jer kako srce udara tako nama puška skače, a cilj je da bude što mirnija.

Uz psihičku pripremu, jako je važna i ona fizička. Maričić nam kaže kako često čuje da oni u streljaštvu samo stoje na nogama i pucaju, da to nije naporno, ali to je daleko od istine. Ovo je jako naporan sport, a naš brončani olimpijac ima svoje metode za održavanje spreme.

- Cijeli svjetski vrh je dosta aktivan u fitnesu i prevenciji ozljeda. Ja sam orijentiran na fitness i dizanje utega, radim na mišićnoj masi, a kada su natjecanja onda je to lakše i samo odražavam sve. To mi donosi rezultate i ne mislim to mijenjati. Naravno, to su kardiotreninzi, trčanje, biciklizam i veslanje, odnosno ergometar. Ako želim izbjeći ozljede, moram ostati fit jer u streljaštvu dosta trpe koljena i donji dio leđa.

Koliko god nam streljaštvo donosi zadovoljstva s velikih natjecanja gdje se redovno osvajaju medalje, toliko su uvjeti za treniranje tog sporta u Hrvatskoj i dalje problematični.

- Uvjeti nam nisu na nekom nivou. Za zračnu pušku imamo OK uvjete jer zračnu streljanu nije teško imati - treba samo zatvorena dvorana s 10 metara, da je grijana i da ima dobro osvjetljenje. Međutim, za mali kalibar imamo velike probleme jer nemamo zatvorenu malokalibarsku streljanu u Hrvatskoj i to kad kažem svojim kolegama iz drugih zemalja oni uopće ne vjeruju. Pitaju nas gdje treniramo preko zime, a mi im odgovorimo da ne treniramo. Primorani smo išli u inozemstvo, najčešće za treniranje malog kalibra idemo u Budimpeštu, a lani samo kao reprezentacija išli u Austriju. Kada malo zatopli, u ožujku ili travnju idemo u Zagreb na otvorenu malokalibarsku streljanju, ali nije ni tada ugodno pucati na 15-16 stupnjeva. Na početku bude OK, ali kada sam tri sata u streljačkom stavu, onda je problematično.

Stvari bi se trebale promijeniti. Naime, u Bjelovaru je najavljena gradnja malokalibarske zatvorene streljane.

- Gradonačelnik Dario Hrebak je pokrenuo inicijativnu da se to realizira. Idejno rješenje je spremno, nadam se da će biti brzo realizirano. U planu je da se nadogradi nogometna tribina, a onda bi ispod bila malokalibarska streljana koja bi nam puno pomogla, imali bi novu razinu treninga. Ne bi više bili hendikepirani u odnosu na konkurente, cijelo vrijeme bi trenirali mali kalibar. To bi bila velika stvar za hrvatsko streljaštvo i siguran sam da bi sve to donijelo nove medalje.

ALAIN JOCARD Afp

Nove medalje možemo očekivati od Maričića koji bi mogao odraditi još dva ili tri olimpijska ciklusa na vrhunskom nivou. No, on je bio spreman i za opciju da u streljaštvu ne bude išlo najbolje pa je završio fakultet.

- Završio sam preddiplomski studij informatike u Varaždinu. Odlučio sam da bi to bilo to što se tiče fakulteta, da će ove dvije godine malo pričekati. Nakon što sam 2017. bio svjetski juniorski prvak odlučio sam se potpuno posvetiti streljaštvu, ali sam odlučio završiti fakultet, da imam plan B. Bilo je izazovno završiti fakultet dok sam se pripremao na natjecanja, ali sam ponosan što sam to napravio.

Vratili smo se malo i na sam početak karijere.

- Počeo sam trenirati 2008., a prvu veliku medalju sam osvojio 2017. Do tog trenutka nisam razmišljao o tome da ću biti profesionalac. Uvijek sam išao korak po korak. Moj prvi cilj je da uđem u finale na državnom prvenstvu pa onda medalja na prvenstvu pa ulazak u reprezentaciju. Kad sam ušao u reprezentaciju roditelji su shvatili koliko to meni znači. Danas puno roditelja od početka žele da im dijete bude svjetski prvak. U mom slučaju to nije bio scenarij nego sam ja uživao u treninzima. Roditelji se nisu miješali u trenažni proces i mislim da je to najbolji način, da roditelji budu potpora, ali da se ne miješaju u ono što trener kažu.

Maričić je trenutačno profesionalac, odnosno ne bavi se ničim osim sportom.

- Prije se nije moglo živjeti od streljaštva. Međutim, zadnjih nekoliko godina osjetimo poboljšanja u odnosu na ranije. Imamo dobru potporu HOO, dobru potporu MORH-a, a odnedavno imamo i program u MUP-u i sve ide prema tome da hrvatska bude velesila u svjetskom sportu.

Sljedeća, 2025. godina nije olimpijska, ali pred njim su novi veliki izazovi.

- U ožujku je Europsko prvenstvo u zračnoj pušci gdje mi je želja boriti se za mjesta. Nakon toga mi je cilj odraditi barem dva Svjetska kupa od četiri, a Svjetsko prvenstvo je u listopadu. Prije toga imamo Europsko prvenstvo u malom kalibru.

I za kraj je Maričić istaknuo sjajnog Kineza Lihao Shenga koji je u Parizu osvojio zlatnu medalju s olimpijskim rekordom.

- Zadnjih nekoliko godina imamo apsolutnog favorita za prvo mjesto. Od Tokija je nezaustavljiv. Kad vidite da je on na streljani računate da je sedam mjesta, a ne osam.