Fran Miholjević, aktualni cestovni doprvak Hrvatske, vozač World Tour momčadi Bahrain Victorious, jedan je od trojice hrvatskih vozača, uz Nicolasa Gojkovića i Iana Perana, koji sudjeluju na CRO Raceu, a koji se trenutačno održava u Hrvatskoj. Fran je najmlađi od trojice iz "dinastije Miholjević", koji su vrtjeli ili vrte pedale i u biciklizmu na određeni način vide smisao života. Sa svojih 23 godine, Fran je tek na početku životnog i sportskog puta, perspektivni je biciklist na tragu svog oca Vladimira te nećak Vladimirova mlađeg brata Hrvoja, svojedobno također odličnog dugogodišnjeg hrvatskog biciklističkog reprezentativca.
Fran vozi, njegov otac Vladimir "šefuje" na CRO Raceu - jer je upravo on čovjek koji je zaslužan za to što Hrvatska opet ima "nacionalnu" biciklističku utrku, te je i prvi čovjek, direktor ove prekrasne sportske manifestacije u njezinom već desetom izdanju. A Hrvoje?! Dakako da ni on nije izvan svega, niti je zaboravio na biciklizam, iako je prije više od desetljeća "objesio pedale o klin". I on je jedna od važnih karika CRO Racea, premda u objektivno manjoj - ali ne i manje važnoj ulozi, jer uspjeh utrke ovisi doslovno o svakom čovjeku koji je uključen u vrlo složenu organizaciju utrke. Hrvoje je posvećen prije svega Kids Raceu, projektu koji je u okviru utrke osmislio njegov brat, pokretač utrke.
- Moja je primarna zadaća biti u ekipi ljudi koja je zadužena za "Kids Race", za natjecanje mladih, koji se natječu na trenažerima u svim gradovima u kojima su ciljevi utrke. Svrha tog projekta, jedinstvenog na cijelom svijetu, koji je pokrenut u izdanju CRO Racea 2019., jest promocija biciklizma i sporta među mladima. Želimo što više mladih privući aktivnom životu.
Hrvoje potvrđuje da su dosadašnji rezultati odlični, a interes djece velik:
- Svake godine sve više djece dolazi na ciljne ravnine utrke, natječu se sami među sobom i posredno podižu gledanost same utrke. Kad već odrade svoje natjecanje, oni ostanu i pogledaju završnicu etape. Mnogi od njih se "navuku", vraćaju se svake godine i neki će od njih ostati u biciklizmu. Lani smo imali rekordnih 490 klinaca na Kids Raceu, sada ih očekujemo barem podjednako toliko. Osim što se bavim time, asistiram pri dodjeli "nagrada", proglašenjima pobjednika i podjeli majica poslije svake etape. U stvari, uskačem gdje god je potrebno, baš kao i svi ostali u organizaciji utrke. Odlična smo i uigrana ekipa.
O svojoj prošloj karijeri Hrvoje progovara iznimno skromno, a hvali starijeg brata:
- Ja sam se u biciklizmu našao zahvaljujući njemu, koji je "ničim izazvan" otišao u biciklistički klub, upisao se i postao vrhunski svjetski vozač, koji je vozio za neke od najboljih svjetskih momčadi i sudjelovao na utrkama Grand Toura. Počeo sam se zbog njega baviti biciklizmom, a i mnogo toga ostalog naučio sam od njega. Mogu reći da me je on kao stariji brat možda i više formirao nego što su to učinili roditelji, koji nas ni na što nisu prisiljavali.
Vladimir je pet godina stariji, kakvo je bilo međusobno suparništvo, jer su im se karijere poklapale?
- Nisam to nikada gledao kao suparništvo, on mi je bio idol i uzor. On je bio kvalitetniji vozač u velikim profesionalnim klubovima, što kod mene nije bio slučaj. Za njega sam bio amater, iako sam zadovoljan karijerom.
Hrvoje je ipak u jednoj utrci bio bolji od brata:
- Na prvenstvu Hrvatske u Drnišu 2001. Vladimir i ja došli smo na prvenstvo jedini bez potpore klubova i bili smo doslovno osuđeni jedan na drugoga. Bili smo tada podjednako dobri i unatoč spomenutom hendikepu, pred cilj smo izbili zajedno s Radoslavom Roginom. Zbunili smo ga taktikom i ja sam prvi prošao ciljnom ravninom, jer sam u takvim pozicijama bio nešto bolji sprinter od brata. To mi je jedna od najdražih utrka u karijeri. No, ponavljam, nikad mi nije predstavljao suparnika, bio je bolji.
I o nećaku Franu Hrvoje ima "bolje" mišljenje nego o sebi kao biciklistu:
- Fran je veliki talent u razvoju i već sada, tako mlad, u svojem klubu ima odličan status. Savršeno odrađuje baš sve poslove koji se od njega tijekom utrke traže. Svi ga u klubu vole i poštuju. Već je u juniorima pokazao da je kapacitet te kako ima glavu za pobjede. Pokazao je još 2022. na U-23 Europskom prvenstvu na kronometar u Portugalu da je pravi - tada je osvojio srebro. Još je puno kilometara pred njim, ali ne sumnjam da može biti dobar koliko je bio i njegov tata Vladimir.
Da, "dinastija Miholjević" drma hrvatskim biciklizmom; no oni taj svoj svojevrsni "family business" ne koriste za vlastiti probitak, oni doslovno žive za biciklizam i za razvoj biciklizma u Hrvatskoj. Sva trojica - Vladimir, Hrvoje i Fran - svaki u zasebnoj prilici istaknuli su isto: "kada bi se barem u Hrvatskoj pojavio neki Tadej Pogačar, na krilima takvih rezultata, u Lijepoj našoj procvale bi biciklističke staze."
No, dok se takvo neko čudo ne dogodi, njih trojica i cijeli oko njih okupljeni veliki "team" ljudi s CRO Raceom rade isti ili sličan posao. Deset izdanja ove utrke najbolje to pokazuju, a biciklizam se pomalo vraća u Hrvatsku. Možda ćemo i mi jednom imati nekog Pogačara...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....