Prošlomjesečni nastup na Svjetskom kupu u powerliftingu u norveškom gradu Stavangeru pretvorio se u pravu dramu za iranskog sportaša Amira Assadollahzadeha (31). U strahu za vlastiti život Assadollahzadeh je odlučio pobjeći iz iranske reprezentacije i zatražiti azil u Norveškoj, a o razlozima je progovorio mjesec dana kasnije u intervjuu za CNN.
Assadollahzadeh se 18 godina bavi powerliftingom, posljednjih je 11 godina bio član reprezentacije, a četiri je puta bio i azijski prvak. Tijekom natjecanja u Stavangeru upao je u probleme jer je, kako tvrdi, odbio nositi majicu s fotografijom Qasema Soleimanija, iranskog vojnog časnika ubijenog u američkom zračnom napadu prošle godine. Assadollahzadeh kaže da je to od njega tražio dopredsjednik nacionalnog saveza, a nakon što je odbio, suočio se s prijetnjama.
"Rekli su mi da ću po povratku u Iran imati problema, da ću biti tretiran kao netko tko je protiv režima i da bi moj život mogao biti u opasnosti", rekao je Assadolahzadeh za CNN.
Te je noći odlučio pobjeći iz hotela u kojem je bila reprezentacija Irana.
"Nisam imao izbora. Zgrabio sam što mi je trebalo i otrčao na autobusnu stanicu, ali sam zakasnio pet minuta. Bilo je jako mračno i bio sam pod velikim stresom. Otrčao sam punom brzinom ulicom ispred hotela dok konačno nisam stigao do benzinske crpke. Zamolio sam čovjeka koji je tamo radio da mi nazove taksi", prisjeća se Assadollahzadeh.
Njegov prvi plan je bio otići autobusom do Osla, ali kada se to izjalovilo, taksijem je otišao do grada u blizini Stavangera gdje je čekao drugi autobus.
"Na jednoj od stanica izašao sam iz autobusa i bacio telefon u vodu jer sam se bojao da me prate."
Stigavši u Oslo, zaprepastio se kad je na stanici ugledao kolegu iz reprezentacije.
"Pretrčao sam tri kilometra u hladnoj noći i napokon pobjegao."
Ne sumnja što bi mu se dogodilo da se vratio u Iran.
"Sto posto sam siguran da bih bio suočen sa zatvorom, mučenjem i možda još gore od toga - pogubljenjem", rekao je Assadollahzadeh i tužno dodao:
"Jako sam, jako, jako nesretan zbog činjenice da možda više nikada neću vidjeti svoju obitelj. To mi je jako bolno. Teško mi je to izraziti riječima."